Ulaganjem veta na predstojeći proračun Europske unije i fond potpore za posljedice pandemije, Poljska i Mađarska su čitavu EU dovele u jednu od najtežih kriza - u tome su svi suglasni.

Reakcije su burne - i pune emocija: već i političari mnogih drugih članica Unije više ne kriju kako im te zemlje već doista idu na živce s njihovim potkopavanjima načela pravne države koje traje već godinama.

Obratno, Varšava i Budimpešta složno tvrde da je to "prisila" EU i kazna jer ne žele slijediti liberalnu većinu mišljenja u nekim pitanjima kao što je migracija. Zato ne žele da ih se tako "tjera u kut" i ovog ponedjeljka su na sastanku poljskog i mađarskog premijera, Mateusza Morawieckog i Viktora Orbana obojica još jednom objavila kako ustraju u vetu i kako čekaju prijedlog kompromisa iz Njemačke koja trenutno predsjedava EU-om.

No, zapravo jedva da se tu iznose argumenti - a malo tko i iz šire javnosti uopće zna što to točno piše i oko čega se spor vodi. Tu smo saželi nekoliko pitanja kojima se najviše manipulira mišljenje i emocije javnosti:

Je li odredba "poštivanje načela pravne države" znači da Poljska i Mađarska neće dobiti ni centa?

Vlade u Varšavi i Budimpeštiodlično znaju kako su proteklih godina svojim odlukama svjesno promijenili odnose u demokratskoj diobi vlasti: prije svega kad se radi o neovisnom pravosuđu, da sad ne govorimo o nedopustivom utjecaju na medije i nevladine organizacije.

Ali o tome se tu uopće ne radi: "poštivanja mehanizma pravne države" se u odlukama EU doista predviđaju brže i učinkovitije sankcije, no to se sad svelo tek na prekršaje koje su neposredno vezani za zlouporabu sredstava potpore EU - na primjer kod propusta kod raspisivanja javnih natječaja. Još u srpnju su i Mađarska i Poljska načelno pristale na taj mehanizam. Ali sad izjavljuju kako u konačnoj verziji piše nešto drugo nego ono na što su pristali.

To je krivo: u konačnoj verziji su doista promijenjeni neki detalji i najvažnija promjena jest da ti mehanizmi "kažnjavanja" mogu biti pokrenuti ne tek kad novac ode u nepoznatom smjeru, nego kad postoji ozbiljna i "dovoljno direktna" opasnost da sredstva EU budu zlouporabljena. Ali istovremeno je u taj mehanizam ugrađena i značajna prepreka: sankcije se mogu uvesti tek ako je želi kvalificirana većina 15 država članica EU koje zajedno čine najmanje 65% stanovništva EU.

Je li takva kazna zapravo i sama kršenje načela prava?

To je optužba koja se neprestance sluša od predstavnika vladajućih stranaka u Poljskoj i Mađarskoj: nekakvi dodatni mehanizmi nisu predviđeni Europskim temeljnim sporazumom i zapravo tako sami potkopavanju načela pravne države, umjesto da ih jačaju. Političari tih zemalja ne žele zamarati javnost navođenjem koje to točno odredbe Sporazuma iz Lisabona bi takvi mehanizmi kršili, nego tvrde kako je formulacija o "nepoštivanju" mutna i neprecizna i utoliko je zapravo politički instrument protiv nemilih članica Unije.

Nacrt odredbe o slučaju nepoštivanja načela pravne države je dugačak 14 stranica i doista se teško može nazvati "mutnom i nepreciznom". U tom nacrtu se posve jasno određuje, pod kojim okolnostima se on primjenjuje.

U Sporazumu iz Lisabona o tome ništa ne piše, ali i više nego jasno i nedvosmisleno piše jamstvo svih država koje su pristupile Uniji kako će poštivati načela pravne države i sve članice su to potpisale. A EU je već i proteklih godina pokazala kako je čak i kod toga "tigar od papira" i upravo je nevjerojatno da bi sad odjednom poželjela nekakav politički instrument protiv "nepoželjnih" članica.

Poljski premijer Mateusz Morawiecki ide čak i do toga da pojam načela pravne države naziva "propagandnom batinom" koja ga podsjeća na "doba socijalizma". I njegov mađarski kolega Orban kaže kako taj mehanizam znači "novi Sovjetski Savez". Tu se izmišlja kazneni mehanizam za one koji se protive naseljavanju migranata u EU. Obzirom na dokumente EU je prilično jasno kako su takve izjave usmjerene domaćim medijima i javnosti koje se manipulira baukom prohujalih vremena. Proračun EU-a nema nikakve veze s europskom politikom prema migrantima.

Da li bi se tako uspjela zaustaviti pronevjera europskog novca?

To je pak politička optužba koja se može čuti od oporbe i već rijetkih neovisnih medija Poljske i Mađarske: upravo se tamo europski novci navodno masovno dijele šakom i kapom prije svega prijateljima i sljedbenicima.

Na popisu Europskog ureda za borbu protiv korupcije OLAF je Mađarska doista na samom vrhu: od 2015. do 2019. je OLAF u Mađarskoj utvrdio ukupno 43 slučaja nenamjenskog trošenja sredstava EU u ukupnom iznosu od 3,93% sveg novca koji je iz Bruxellesa stigao u Budimpeštu.

Usporedbe radi: u istom razdoblju je OLAF u svim članicama EU ukupno utvrdio 235 slučaja u ukupnom iznosu koji je tek 0,34% sredstava EU koja odlazi članicama. Mađarska oporba utoliko ima pravo: u toj zemlji "nestaje" preko deset puta više novca nego što je to "uobičajeno" u EU - i nije teško vidjeti kako u Mađarskoj upadljivo često sredstava europske potpore odlaze članovima obitelji Orbana, u njegovo rodno mjesto ili "poduzetnicima" iz njegovog okruženja. I javni natječaji su sročeni tako da zapravo samo oni mogu zadovoljiti postavljene zahtjeve.

Tu treba dodati i kako su to samo podaci kojima raspolaže OLAF. On nema svoje istražitelje u državama članicama nego se mora pouzdati u rezultate istrage mađarskih službi. OLAF može savjetovati istragu ako mu se nešto učini sumnjivim, ali hoće li mađarski istražitelji i prihvatiti taj savjet - to je njihova stvar.

Po statistikama OLAF-a o nenamjenskom trošenju europskog novca pak Poljska izgleda kao uzorna članica Unije: u tom razdoblju je evidentirano 22 slučaja koja obuhvaćaju tek 0,12% sredstava koje je iz Bruxellesa dobila ta zemlja. No tu postoji "maleni" problem: Poljska zapravo uopće više nema neku instituciju koja bi se, barem kao u Mađarskoj, u toj mjeri uopće bavila pronevjerom europskih sredstava.

A daleko od toga da je Poljska imuna od korupcije: čelnici tamošnje vladajuće stranke PiS se rado predstavljaju kao skromni i nepotkupljivi, ali čak i tamošnji mediji uvijek iznova moraju javljati o posve očitim pronevjerama - ne na kraju europskog novca. Stalni gost poljskih naslovnica je državna agencija ARMIR koja je zadužena za raspodjelu potpore poljoprivredi. Uvijek iznova se tu pojavljuju skandali i slučajevi korupcije - a od kako je i pravosuđe postalo instrument dnevne politike još je manje vjerojatno kako će se ti slučajevi ikad istražiti.

Poljska i Mađarska mogu i bez europskog novca

Europska sredstva su još od pristupa tih zemalja 2004. značajan izvor prihoda: 2018. je novac iz Bruxellesa činio 3,43% čitavog BDP-a, u Mađarskoj čak 4,97%.

I poljsko ministarstvo gospodarstva procjenjuje kako se čitava četvrtina gospodarskog rasta te zemlje proteklih godina može zahvaliti sredstvima EU. A to je tek neposredna potpora: ako se tome pribroje strane investicije u tu zemlju, onda se dolazi do svote od preko 200 milijardi eura. Potpora EU se može smatrati zaslužnom za stvaranje 600.000 novih radnih mjesta.

Poljska i Mađarska su na samom vrhu neto-primatelja europskih sredstava obzirom na volumen nacionalnog gospodarstva. Godine 2019. je u Poljsku iz EU stiglo 12,1 milijarda eura, u Mađarsku 5,1 milijarda. I u sljedećem proračunu od 2021. do 2027. bi te zemlje trebale ostati na samom čelu popisa - naravno, ako odustanu od veta.

Korona je i u tim zemljama uzrokovala teške gospodarske štete koja će značajno smanjiti gospodarski rast - procjene govore o 4 do 8%. Opet njihovim vetom zaustavljen program europske pomoći bi pokrio veći dio tih gubitaka, a nije predviđena niti žurba u povratu te europske pomoći.

Mađarski premijer Orban je najavio da će, ako ne bude europske pomoći zbog korone, onda ta zemlja posuditi novac na međunarodnom tržištu kapitala. Bonitet te zemlje je do sad bio razmjerno dobar i stabilan (na primjer S&P: BBB), ali isto tako je jasno da bi se to značajno promijenilo bez novca koji joj stiže iz EU. A to onda znače i ozbiljne kamate na te kredite - o posljedicama se Orban može raspitati u Ateni.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android!