Poslijepodne je na aerodromu Tegel u Berlinu i ostala su dva sata do polijetanja aviona koji jednom sedmično leti za grad Erbil na sjeveru Iraka. Leyla Majeed čeka u redu za čekiranje skupa sa svojim 13-godišnjim nećakom Mohammedom. Ona se doima uzrujanom, ljutom i nervoznom. Prije pola godina 15 je dana propješačila Balkanom probijajući se ka svom cilju Njemačkoj gdje je mislila da ima budućnost. Ona i njen nećak odlučili su napustiti Irak, nakon što je dječakov otac, a njezin brat, ubijen tokom jednog bombardovanja. Scene na koje je nailazila na putu za Njemačku kao što su glad, očaj, umrla djeca, proganjaju je u snu. "Pa to je nevjerovatno. Toliko ljudi je umrlo na putu za Njemačku, samo da bi se domogli te zemlje". Njena vizija Njemačke davala joj je snagu da izdrži pješačenje. Leyla Majeed je očekivala da će naći posao, ali i utočište za svoju širu familiju koja broji 30 ljudi.

Nakon šest mjeseci boravka u Njemačkoj, ona je promijenila mišljenje i vraća se kući. "Došla sam s toliko puno nade, ali sada više ne mogu da izdržim ovdje ni dana više", kaže ona i žali se na uslove života. Hrana je bila preskupa za novac koji je dobijala od države. A termini za saslušanje u vezi sa dobijanjem azila su stalno odlagani: "Tužno je što moram da se vratim. Potrošili smo sav novac za novi početak u Njemačkoj. Sada se, eto, vraćam tamo gdje ništa nemam."

Grupa od 92 izbjeglice, zajedno sa Laylom Majeed, čeka da se ukrca u avion za Erbil. Mnogi od njih imali su slično iskustvo u Njemačkoj. "Proces za dobijanje azila za državljane Iraka tekao je jako sporo", kaže Mohammed Mohsen koji čeka pred šalterom za ukrcavanje u avion. "Nije mi bilo dozvoljeno da dovedem svoju familiju niti sam dobio dozvolu da ostanem u Njemačkoj", dodaje on. On je u proteklih pet mjeseci bezuspješno pokušavao da dobije azil. "Niti sam mogao da radim niti da se krećem slobodno. A ovdje je i način života potpuno različit." Mohsen je ljut kao i mnogi drugi koji su spremni da sa našom novinarskom ekipom podijele svoja iskustva. "Ne možete otvoriti vrata izbjeglicama, a ne imati uvida u procese kojima oni ovdje podliježu, u to kako se s njima postupa", kaže on: "Mi smo zaista dali sve od sebe kako bismo ovdje krenuli u novi život." Ali, naišli smo i na izbjeglice koje nisu željele da govore, pravdajući se da su umorni i potpuno iscrpljeni i da je sve što žele da uđu u avion.

Izbjeglice su se obratile Hamidu Maheedu, koji radi u Agenciji za booking iračke avio kompanije Iraqi Airways. Sat i po prije leta on treba da izda last minute-karte za ni manje ni više 20 dodatnih putnika koji su odustali od čekanja da dobiju azil. "Većina izbjeglica ne govori ni riječ njemačkog", kaže Maheed. "Oni ne znaju kako funkcionira metro. Ja im moram pomoći da dođu na aerodrom na vrijeme i odrađujem za njih cijelu logistiku", kaže Maheed. Od oktobra on je svake sedmice pratio grupe od po 50-tak izbjeglica koje su se odlučile vratiti u Irak. Ova brojka se u januaru udvostručila. "Oni su moji bivši sugrađani i osjećam se obavezan da im pomognem", dodaje Maheed. On je Leyli Majeed, Mohsenu i drugima izdao putne dokumente za jednokratnu upotrebu koje važe samo za povratak u Irak. Jednokratne pasoše za povratak izdala je ambasada Iraka. Neki su izgubili svoje pasoše na putu iz Iraka za Njemačku, neki su ih pobacali prije prelaska granice kako bi se kasnije izdavali za Sirijce jer su znali da se zahtjevi za azil Sirijcima obrađuju puno brže nego građanima drugih zemalja.

Od oktobra je ambasada Iraka u Njemačkoj izdala 1.500 jednokratnih pasoša za njene građane koji žele da se vrate kućama.

'Posljednji komad zlata'

Alla Hadous u berlinskoj četvrti Moabit prodaje avionske karte izbjeglicama koje žele napustiti Njemačku. Ovaj mladić je nedavno preuzeo biznis od oca i sada vodi Putničku agenciju i zlatarnicu. Mjesecima mu dolaze Iračani kako bi kupili karte za Erbil. Karta u jednom pravcu košta 295 eura. "Neki plaćaju gotovinom. Neki su dobili novac od njemačkih institucija nadležnih za izbjeglice. A neki plaćaju posljednjim komadima zlata koje su sa sobom ponijeli", kaže Alla Hadous. On je odrastao u Berlinu, ali govori tečno arapski. Njegov otac je Palestinac, a majka Libanka. Kaže da želi da pomogne koliko god može: "Stalno pitam klijente koji kod mene bukiraju let za Irak zašto žele da se vrate." Oni mu odgovaraju da su zamišljali kako je život u Njemačkoj drugačiji: "Kažu mi: 'Moramo čekati predugo na dozvole i spavati u skloništima.' Uvijek im na to odgovorim: 'Prošli ste kroz tolike nevolje, kako u Iraku tako i na putu za Njemačku. Mogli ste malo pričekati da vidite kakva je zaista Njemačka.'"

Putnička agencija nalazi se svega nekoliko metara od jednog od nekoliko berlinskih Ureda za registraciju potražioca azila. Svakom izbjeglici u Berlinu dobro je poznata skraćenica LaGeSo (Ured za zdravlje i socijalnu brigu - Landesamt für Gesundheit und Soziales). Ovdje u redu čeka na stotine izbjeglica, uglavnom mladića, rjeđe porodica, kako bi se registrovali i krenuli u proces dobijanja dozvola boravka. Neki od njih, kako kažu, mjesecima su čekali na termin. Napolju je temperatura minus 2 stepena celzijusa, a škrti zraci sunca nestaju. U toplu jesen ljudi su spavali preko puta Ureda za registraciju kako bi narednog dana bili prvi u redu. Sada po ovoj hladnoći to više nije opcija. Čekati u redu, umjesto da rade i započnu novi život, za mnoge je veliko razočarenje nakon što su spoznali realnost činjenice da su izbjeglice u Njemačkoj.

Većina izbjeglica koji lete za Erbil živi na području sjevera Iraka koje je doduše pogođeno sukobima, ali koje nije toliko opasno kao ostali djelovi Iraka. Aamer Fahna oprašta se od prijatelja na berlinskom aerodromu Tegel, prijatelja s kojima se upoznao u hostelima za azilante. Aamer Fahna je došao u Njemačku sam, prije godinu dana. On još uvijek čeka na dozvolu ostanka i rada i ne želi da odustane. "Nadam se da ću jednoga dana dobiti papire", kaže i dodaje: "A onda bih mogao da počnem da gradim budućnost ovdje u Njemačkoj". Područje Iraka sa kojeg on dolazi je okupirala "Islamska država". Njegova kuća je odavno srušena. Njegov prijatelj nam pokazuje fotografiju napravljenu neposredno pred njegovu odluku da napusti Irak. Na njoj se vide njegova leđa sa dubokim ranama od bičevanja. "I kada bih htio da se vratim, ne bih mogao. Ponovo bih bio podvrgnut mučenju", kaže on.

Približava se momenat za ukrcavanje u avion. Posljednjih 20 putnika kojima je Hamid Maheed izdao kartu u zadnji čas stiglo je na vrijeme. Leyla Majeed je spremna za odlazak. Sa svojim jednokratnim pasošem i avionskom kartom za Erbil ona odlazi u pravcu pasoške kontrole. Ovaj put ona se vraća sama. Drugi njeni rođaci, uključujući i nećaka, slijede njen primjer naredne sedmice. "Ne žalim što sam odlučila da se vratim u Irak. Žalim što sam uopšte dolazila u Njemačku", kaže Leyla. Za samo pet sati ona će biti tamo gdje je prije šest mjeseci započela svoju odiseju: bez kuće i bez novca, ali u Iraku, zemlji koja joj je u Njemačkoj tako očajnički nedostajala.