Ako je iko pomogao irackom stanovnistvu za vrijeme rata, i nakon njega, onda je to bio Medjunarodni crveni kriz.Bagdadsko sjediste ove organizacije postalo je "dosljedan" cilj bomabaskog napada."Dosljedan, jer pokretaci takvih teroristickih napada ne prave razliku izmedju prijatelja i neprijatelja.A takodjer lakse im je pogoditi prijatelje i pomagace ,za sto je jos jedan primjer i napad na sjediste UN-a-, one koji su svjesno odustali od americke zastite, da se ne bi nasli u velikoj blizini okupatora. Bilo ko da stoji iza ovakve vrste napada, njegov je osnovni cilj terorizirati strane pomagace kao i vlastiti narod .To su klasicni ciljevi terorizma, sirenje straha i uzasa,ali ovaj put i dalje slabljenje americkih pozicija.

Svakodnevni napadi na americke vojnike i na Rasid hotel imaju drugi kvalitet.Cak i kad zamjenik americkog ministra odbrane Paul Wolfowitz napad na hotel hotztel u kojem se nalazio oznacava kao posljednji trzaj umiruceg rezima.Takvi akti su suludi pokusaj da se oslobodi osvajaca, koji su zeljeli biti oslobodioci.

Na upravo zavrsenoj donatorskoj konferenciji u Madridu neprestano se govorilo o nedovoljnoj sigurnosti , koja se zeli izvjesno iskoristiti kao opravdanje onih koji ne zele ucestvovati u obnovi Iraka. Takvi kriticari osjecaju se potvrdjenim nakon nove serije napada. Ali, oni nisu u pravu. Pomoc se upravo sada mora pruziti.Dalje povlacenje bilo bi ljudski razumljivo, ali sa fatalnim posljedicama .Jer samo kada iracki narod osjeti kvalitet vlastitog zivota moci se se suprotstaviti teroru.

Koliko je sada tesko, a moglo bi biti i jos gore- ipak se jedno ne smije ispustiti iz vida.Naime, u krajnjem slucaju radi se o irackom narodu i njeovoj boljoj buducnosti.Onaj ko slijedi drugacije planove, bilo Amerikanci ili stari rezim, nece na tome moci dugo istrajati.