Mani ima 14 godina. Pješice prolazi uskim krijumčarskim drumom u Zargozu, planini na granici između Irana i Iraka. Na leđima nosi četiri džaka, ukupno 25 kila. Mani ide polako i teško diše. Zargoz je na nekim mjestima visok i do 4.000 metara, a put je težak.

Ali on i njegovi drugovi bivaju otkriveni - otkrili su ih iranski graničari. Manija je obuzela panika, pokušao je pobjeći. Okliznuo se i naočigled drugova se strmoglavio u provaliju. Pritom je teško povredio glavu.

Učenicima trebaju telefoni

"Mani je jedan od mnogih", objašnjava Ribin Rahmani u razgovoru za Dojče Vele. Ovaj kurdski aktivist za ljudska prava poznaje Manija i njegovu familiju. Dječak je živio sa majkom i 10-godišnjom sestrom u malom selu u zapadnoj iranskoj pokrajini Kermanšah na granici sa Irakom, priča Rahmani. Prošle godine je završio školu sa najboljim ocjenama. Ove godine su njegova sestra i on trebali pametne telefone da mogu sudjelovati u digitalnoj nastavi.

-Pročitajte još: Iran - zemlja sa sve manje beba

Zbog pandemije korone roditelji u Iranu treba sami da odluče da li će djeca da idu u školu ili će da ostanu kod kuće. Ako se opredijele za to, treba im internet da bi mogli da sudjeluju u nastavi. Problem je međutim što mnoge familije u malim gradovima i selima nemaju pametne telefone, a pogotovo ne pristup internetu.

Da bi zaradio novac za polovni telefon Mani se upustio u opasni posao i počeo da radi kao "kolbar". To na farsiju znači "onaj koji nosi teret". On prenosi ilegalnu robu preko granice između Iraka i Irana. Za mnoge u tom kraju je biti kolbar glavno zanimanje, a često i jedini izvor zarade za cijelu familiju. Tu žive sunitske manjine u većinski šiitskom Iranu, među njima i oko osam miliona Kurda.

"U kurdskim područjima ima puno nosača - "kolbara". Među njima je sve više mladih ali i žena", kaže Ribin Rahmani. On živi u Engleskoj i radi za jednu mrežu kurdskih aktivista za ljudska prava. Oni se angažuju oko siromašnih nosača tereta na području planine Zargoz. "Ekonomska kriza u Iranu učinila je da je posao kolbara sve omiljeniji", objašnjava Rahmani. Drugih mogućnosti za zaradu naime i nema. Iranska provincija uz granicu sa Irakom je strukturno nerazvijena. Razlog: infrastruktura je mizerna, nezaposlenost visoka a postoji hroničan manjak bolnica i škola.

Velik rizik, velika zarada

Šverc je unosan posao. Najtraženija roba koja dolazi iz kurdskih autonomnih područja na sjeveru Iraka su kompjuteri, kozmetika, cigarete i alkohol. Ali tu su i veće stvari, kao što su televizori ili usisivači. Alkohol je u Iranu zabranjen i na crnom tržištu može skupo da se proda. Recimo 24 flaše pive u Iraku koštaju jedan američki dolar, a u Iranu 20.

Nosači za jednu porudžbu moraju da prepješače 15 kilometara. Kao honorar, ovisno o robi koju prenose, dobivaju deset do 25 dolara po turi. Ali iranski graničari imaju naredbu da pucaju na krijumčare. Obrazloženje: ovim putem se švercuje oružje iz kurdskih područja u Iraku.

-Pročitajte još:Ubojstvo 14-godišnje djevojčice šokiralo Iran

Dio granice je pod kontrolom kurdsko-iranskog pokreta otpora. Oni ne vjeruju da će Teheran Kurdima da pruži veća jezična i kulturna prava i sanja, jednako kao i mnogi Kurdi u Iraku, o jednoj nezavisnoj i ujedinjenoj kurdskoj državi. "Iranska vlada na to nema odgovor i zato hoće da rješava društvene i ekonomske probleme u kurdskim  područjima uz primjenu sile", kaže Rahmani.

Smrt na granici

Prema tvrdnjama kurdskih organizacija za zaštitu ljudskih prava mjesečno 14 kolbara izgubi život - neki u nesrećama, druge ubiju pogranične patrole. "Ali i oni su državljani ove zemlje", naglašava iranski poslanik u parlamentu Džalal Mahmudžadeh. On je i sam Kurd i optužuje Vladu predsjednika Hasana Rohanija da zapostavlja mlade ljude u kurdskim područjima. Umjesto da im osiguraju radna mjesta, na njih se puca. A nije svaki kolbar opasni i naoružani  švercer.

Mahmudžadeh i drugi kurdski poslanici namjeravaju pokrenuti zakonsku inicijativu da se zabrani pucanje na nosače i da se otvore legalne trgovačke rute. Ova inicijativa nije nova - o njoj je već bilo riječi prije šest mjeseci. Tada je dvojicu mladih kolbara zahvatila lavina pri prelasku granice. Dva dana je potraga za njima bila na naslovnim stranicama iranskih medija. Na kraju su oba mladića pronađena mrtva.

I sudbina Manija je naišla na veliko zanimanje medija. On je brzo prebačen u Teheran, gdje je operisan u jednoj dobroj bolnici. S obzirom na okolnosti, on se sada osjeća dobro. Jedna socijalna organizacija, koja usko sarađuje sa uredom religioznog i političkog vođe Irana, je uz veliku medijsku pompu preuzela da plati sve troškove liječenja. Ali, sa aktivistima za zaštitu ljudskih prava Mani i njegova majka sada više ne žele da pričaju.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android