Donya Rad bila je u zatvoru 11 dana. Usudila se učiniti nešto o čemu mnoge Iranke sanjaju svaki dan: izaći normalno odjevena, bezbrižno sjediti u kafiću i naručiti jaje na oko. Prije mjesec dana, Donya Rad je objavila fotografiju sebe i svoje sestre u kafiću u tradicionalno vjerskoj i siromašnijoj četvrti Javadieh, u južnom dijelu Teherana. Ispod slike je napisala: "Tokom rada napravili smo kratku pauzu da doručkujemo."

Dan kasnije njena sestra je na Twitteru objavila kako je Donya uhapšena.

"Možda vam zvuči smiješno, ali sve što želimo je jednostavan, normalan život", kaže za DW 21-godišnja studentica Maryam (pravo ime je promijenjeno) iz Teherana. „Moj san je da mogu da idem na fakultet u svakodnevnoj odjeći, da izađem sa prijateljima, da se smijem i budem sretna bez da se stalno plašim da bi mogla biti uhapšena."

Borba za minimalna prava

Žene su pokretačka snaga protesta u Iranu, koji su izbili nakon smrti Jine Mahse Amini u policijskom pritvoru. Važnu ulogu u njihovoj mobilizaciji igra sistematsko ponižavanje žena i ljutnja koja iz toga proizlazi. "Ovaj bijes ujedinjuje iranske žene iz svih društvenih slojeva", kaže za DW iranska spisateljica i aktivistica Shadi Amin.

Ona živi u Njemačkoj i vodi kampanje za prava LGBTQ i drugih manjina u Iranu. "Iranske žene se bore za minimalna, osnovna prava. Državna vlast ne određuje samo kako se smiju pojavljivati u javnosti. Ona žene više od 40 godina sistematski lišava građanskih prava. Žene su lišene prava glasa zbog šerijata- islamskog zakona i moraju se podčinjavati muškarcima. Čak i ako poštuju sve propise i zakone, na primjer svaki dan nose maramu, one žive u opasnosti da budu uhapšene i pretučene na smrt kao Jina Mahsa Amini."

Policija je negirala da je odgovorna za smrt 22-godišnjakinje. Ko u to ne vjeruje i odluči da se pridruži demonstrantima i izađe na mirne proteste na ulicu, rizikuje da bude ubijen od strane snaga sigurnosti - poput 32-godišnje Ghazaleh Chalabi. Prije nedelju dana na internetu se pojavio video, koji je Gazaleh snimila svojim mobilnim telefonom 21. septembra na demonstracijama u svom rodnom gradu Amolu na sjeveru Irana. U 20. sekundi snimka čuje se Gazaleh kako viče: "Ne bojte se, svi smo zajedno!" Nakon toga ona pada, ustrijeljena metkom. S njom pada i njen telefon na zemlju, nastavljajući da snima kako šokirani demonstranti vrište i pitaju je da li je živa.

San o samostalnom životu

"Žene su svjesne brutalnosti snaga sigurnosti", kaže Shadi Amin, dodajući: "Ipak, one izlaze na ulice i protestuju. Znaju da neće imati budućnost ako politički sistem nastavi egzistirati takav kakav je sada. One su obrazovane, dobro informisane. Ne uzimaju nejednakost zdravo za gotovo."  Prema zvaničnim podacima, 60 posto studenata u Iranu su žene. Međutim, udio žena na tržištu rada je samo 15 posto.

Žene su ljute jer, uprkos svim naporima, jedva da imaju šanse da vode samostalan život i same odlučuju o tome kako će da žive. Osim što zakoni, zasnovani na šerijatu, od žena prave objekte koji ne mogu odlučivati u svoje ime i čije važne odluke u životu zavise od milosti njihovog oca ili muža, one su i dalje sistematski u nepovoljnom položaju zbog svog pola.

To pokazuje i nedavna studija Fondacije Svjetskog ekonomskog foruma (WEF). U "Izvještaju o jazu među polovima" za 2022., zemlja se nalazi na 143. mjestu od 146 zemalja obuhvaćenih istraživanjem. WEF razmatra nejednakost među polovima u oblastima poslovanja, obrazovanja, zdravstva i politike i analizira ravnopravnost polova. Političko učešće žena posebno igra važnu ulogu za plasman zemlje u ovom međunarodnom poređenju.

Tako je npr. Njemačka pomaknuta na deseto mjesto zbog sve većeg učešća žena u politici. Ali, u Islamskoj Republici Iran za žene nema mjesta u strukturama moći. One ne mogu doći na mjesto vjerskog vođe. Zbog toga im nije dozvoljeno da se kandiduju za predsjednicu, isključene su iz sudstva, a ženama nije dozvoljeno ni da budu članice važnih tijela kao što su Vijeće eksperata, Vijeće staratelja ili Arbitražno vijeće.

„Moji roditelji žele da emigriram kao moji rođaci", kaže studentica Maryam. "Ne bi im bilo lako, ali znaju da moj život ovdje neće biti lak. Mnoge Iranke, koje su emigrirale, uspješne su u inostranstvu i imaju dobar život. Ali, ja želim da ostanem. Ko zna: možda će u zemlji ovaj put doći do promjene."

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu