Ati kaže da u nekom trenutku jednostavno niti ona više ne može ostati pasivna. Za mladu molekularnu medicinarku koja je prije deset godina pobjegla iz Irana samo s koferom i laptopom, to znači organizirati prosvjede protiv režima u svojem novom domu Bonnu i glasno podići svoj glas. „Ovaj režim Irana nije legitiman, nikada nije bio legitiman, kad protiv vlastitoga stanovništva počinje rat", kaže Ati na skupu u središtu grada i dobiva gromoglasan pljesak.

Dan kasnije, nakon noći gdje je jedva oka sklopila, diže se iscrpljena i s drhtavicom. Osjeća se isto kao mnoge Iranke i Iranci u progonstvu koji, suočeni s neobuzdanom brutalnošću režima i tisućama mrtvih, dolaze do granice ne samo svoje psihičke nego i fizičke izdržljivosti. Ati očajnički pokušava preko mobitela, fiksnog telefona i društvenih mreža stupiti u kontakt s rodbinom i prijateljima, što je gotovo nemoguće zbog komunikacijske blokade.

Godinama ne razgovara ni s ocem, niti s bratom

To ima kobne posljedice i za zdravstveni sustav u Iranu, kaže liječnica za DW. „Prekinuta je i komunikacija među bolnicama u Iranu. To znači da ljudi umiru jer ne mogu dovoljno brzo dobiti pomoć." Dodaje da vjerski režim brutalno postupa i prema dobrovoljnim pomagačima. „Čujemo da liječnike hapse, pa čak i ubijaju kad odlaze pružiti pomoć ozlijeđenima u njihove domove."

Ati kaže da iranska vlada koristi i vozila hitne pomoći kao krinku za uhićivanje prosvjednika. Rado bi o tome razgovarala s ocem i bratom, ali oni su pristaše režima i već godinama s njima uopće ne razgovara. Kod mnogih Iranaca raskol prolazi kroz vlastitu obitelj i to nije ništa neobično.

Ipak, Ati ne pomišlja odustati. Nastavit će i sljedećih tjedana izlaziti na ulicu u Njemačkoj: „Jedan dio mene još je uvijek u Iranu", govori kroz suze. „Jedan dio mene ostao je ondje, taj dio sada gori i ubijaju ga. Ali ja odavde, iz Njemačke, želim nastaviti borbu za slobodan i miran svijet i protiv nasilnih islamista."

Užas neizvjesnosti što je s rodbinom i prijateljima

Tridesetak kilometara dalje, Mojdeh Norzad odvaja nekoliko minuta za razgovor u pauzi u svojoj kelnskoj ljekarni. Prije sedam godina preuzela je poslovanje. Kao mlada žena i politička aktivistica u Iranu je imala ogromnih problema pa je 1984. pobjegla u Njemačku. Ovih dana to znači raditi kako god zna i može, jer je mislima uz prosvjednike i svoje tri sestre koje još žive u Iranu.

„Već tjedan dana nemam nikakav kontakt. Ni s jednom od njih triju. Ni s rodbinom svojega muža. U Iranu još imam mnogo prijatelja i poznanika, ali ne znam kako su." Norzad opisuje osjećaj nemoći koji dijele mnogi Iranci u egzilu, pet tisuća kilometara od domovine. „Osjećamo očaj i bespomoćnost. Nije lako izdaleka gledati na sve to."

Kaže kako to nije više nikakva politika, nego puko siromaštvo, beznađe i represija tjeraju ljude na ulice. Iranke i Iranci više ne mogu trpjeti i to razlikuje sadašnje prosvjede od mnogih ranijih. Ljekarnica spominje vapaj jedne Iranke koji se ovih dana proširio svijetom. „Kaže: ‘Već 47 godina ne živim, ja sam već mrtva. Ako me upucaju, neka upucaju, svejedno je. To nije bio život.'"

Mojdeh Norzad ne vjeruje da će režim mula sada doista pasti jer se ljudi goloruki suprotstavljaju režimu naoružanom do zuba. No nije napustila san o slobodnom, ravnopravnom i demokratskom Iranu bez islamske vlasti. Što bi prvo učinila kad bi se nakon 42 godine vratila u domovinu? „Posjetila bih grobove svojih roditelja i grobove mnogih prijatelja koji su ubijeni."

Već dvadeset godina isto

Hellen Nosrat, Rosa Franke i Mina Ahadi također već desetljećima ne mogu posjetiti Iran. Kao protivnice režima morale su napustiti domovinu. Njihove priče su potresne i pokazuju da se borba protiv religijske diktature može nastaviti i iz daljine.

Nosrat je preživjela opasan bijeg s petogodišnjom kćeri i trogodišnjom nećakinjom. Franke je tri godine provela u zloglasnom zatvoru Evin u Teheranu. Ahadi je u Iranu u odsutnosti osuđena na smrt nakon što su njezina muža pogubili.

Sastaju se u jednom kafiću u Kölnu gdje godinama planiraju i organiziraju prosvjede i skupove kad god treba javno govoriti o kršenjima ljudskih prava u Iranu.

„Upravo razmišljam o tome kako ovamo dolazimo već više od dvadeset godina i kako smo pokrenule mnogo toga, primjerice kod grozota kao što je kamenovanje i smrtna kazna. Ali prije smo imale optimističniji stav. Sad je ostala samo srdžba zbog ovog ubojitog režima. Mora konačno pasti", kaže Ahadi za DW.

"Teta, pomozite nam!"

Rosa Franke prepričava posljednji razgovor sa svojom nećakinjom iz Teherana. Rekla joj je da je situacija gora od rata. Milicije odvode ljude koji prosvjeduju protiv vlade bez obzira na dob, čak i djecu i osamdesetogodišnjake. „Počela je plakati i rekla: ‘Teta, treba nam pomoć iz inozemstva. Ljudi se ovdje svih boje. Revolucionarna garda sada je na ulicama, sve su pobili.'"

Unatoč svemu, ove tri žene nikada nisu razmišljale o odustajanju. Ni sada neće. U subotu će na velikom prosvjedu u Kölnu ponovno podići glas protiv režima mula.

Obratit će se i njemačkoj vladi i kancelaru Friedrichu Merzu i pozvati ih da učine više nego dosad. Hellen Nosrat kaže da Njemačka treba vlastitu politiku prema Iranu, neovisnu o SAD‑u i da mora braniti demokraciju u Iranu.