Kad je 1979. islamska revolucija srušila vlast perzijskog šaha, za 70 iranskih rijala mogao se dobiti jedan američki dolar. Početkom 2026. za jedan američki dolar trebalo je platiti astronomski 1,4 milijuna rijala. Jasno je da sve više ljudi u Iranu pati zbog ovog dramatičnog pada vrijednosti njihove nacionalne valute.

Čak su i skupine koje su nakon revolucije 1979. podržavale šijitski režim tijekom proteklih sedmica izašle na ulice. Uticajni trgovci na bazaru u Teheranu bili su u decembru 2025. prvi koji su javno prosvjedovali protiv bijede, galopirajuće inflacije od gotovo 50 posto i dramatičnog pada vrijednosti rijala.

"Patimo. Ne možemo uvoziti robu jer je SAD uveo sankcije i zato što Revolucionarna garda ili krugovi povezani s njom kontroliraju ekonomiju. A oni misle samo na vlastitu korist", citira Reuters jednog trgovca na Velikom bazaru u Teheranu koji je želio ostati anoniman.

"Cijela energetska infrastruktura zemlje je u lošem stanju. Zato Iran ima poteškoće s ispunjavanjem svojih socijalnih zadaća. Unatoč energetskom bogatstvu nestanci struje su svakodnevica. Kako energetske subvencije čine sve veći dio državnog proračuna, cijene benzina su povećane, što pogađa obitelji i poslovni sektor", opisuje Andreas Goldthau sa Sveučilišta u Erfurtu u intervjuu za DW.

Revolucionarna garda, Bonyadi i elitna mreža Irana

Privredna struktura Irana neraskidivo je povezana s političkom elitom Islamske Republike, posebno s Revolucionarnom gardom, koja kontrolira veći dio gospodarstva. Uz to postoji mreža vjerskih dobrotvornih zaklada, takozvanih Bonyada. One vode glavnu riječ u infrastrukturnim projektima, školama i farmaceutskoj industriji.

Revolucionarna garda zarađuje na svakom avionskom putniku, svakom brodskom kontejneru, svakom zamislivom izvoznom ili uvoznom poslu. Nije važno radi li se o nafti, vojnoj industriji ili specijaliziranim medicinskim klinikama – bez Garde u Iranu gotovo ništa ne funkcionira. Smatra se najvećom krijumčarskom organizacijom u zemlji, koja sankcioniranu naftu šalje u Kinu ili u Iran unosi zabranjeni alkohol.

Posjeduje avio-kompanije koje su pod sankcijama Zapada, poput Mahan Aira, ili najveći udio u najvećem telekomunikacijskom koncernu TCI. U drugom najvećem poduzeću u telekomunikacijskom sektoru, MTN Irancell, uz vojsku sudjeluje i krug oko vrhovnog vođe Alija Hameneija.

"Između ostalog, vaša djeca žive na Zapadu, naša djeca leže na groblju ili sjede u zatvoru", rekla je u jednom videu Gohar Eshghi, majka blogera Sattara Beheshtija, koji je u zatvoru mučen do smrti. To je bila kritika na račun elita, čija anti-zapadna retorika očito ne vrijedi za njihovo vlastito potomstvo.

Država u državi

Koliki je stvarni uticaj gardista? O tome već diskutiraju stručnjaci za Iran. Jer, vlasničke strukture i poslovne mreže Revolucionarne garde potpuno su netransparentne, nadzor ili kontrola gotovo da ne postoje – iako državna tijela povremeno poduzimaju mjere protiv pojedinih pripadnika Garde zbog korupcije.

"Ne postoji nikakva sumnja da su Revolucionarna garda i Bonyadi od kraja 2000-ih dominantni gospodarski akteri u Iranu. Ipak je teško procijeniti njihov tačan udio u bruto domaćem proizvodu (BDP). Oni vode složene mreže holdinga, fiktivnih poduzeća i takozvanih dobrotvornih zaklada, što otežava procjenu ukupnog opsega njihovih aktivnosti", kaže za DW Kayhan Valadbaygi, istraživač u Međunarodnom institutu za socijalnu povijest (IISH) u Amsterdamu.

Valadbaygi je izračunao da je ekonomska mreža vojske i religijsko-revolucionarnih zaklada već krajem 2010-ih činila oko 50 posto iranskog BDP-a. "Od tada su te institucije dodatno učvrstile svoj utjecaj na privredu, tako da mogu sa sigurnošću reći da sada kontroliraju daleko više od polovice ekonomske proizvodnje zemlje."

Koliko dugo se ovaj „zombi-režim" još može održati?

Niko ne zna koliko će dugo prosvjedi stanovništva još trajati. No čini se da broj nezadovoljnih raste, rekao je stručnjak za Iran Karim Sadjadpour iz Carnegie Endowment for International Peace u intervjuu za američku televiziju MS Now. "Revoluciji iz 1979. trebalo je godinu dana do vrhunca. Prosvjedi protiv šaha započeli su u januaru 1978., dakle trajali su dvanaest mjeseci. Sadašnji protesti počeli su tek prije otprilike tri sedmice."

Karim Sadjadpour opisuje iranske vladare i vladu "kao zombi-režim s umirućom ideologijom, umirućim legitimitetom, umirućom privredom i umirućim, 86-godišnjim diktatorom". Ali on je još uvijek sposoban primijeniti smrtonosno nasilje. "I to održava režim na vlasti."

No to nasilje može samo odgoditi "pogreb režima", tvrdi Sadjadpour. "Iran je nacija na pragu neke vrste transformacije. Jer što god proizađe iz ovih prosvjeda, postoji 86-godišnji vrhovni vođa koji će uskoro otići i vjerujem da niko u društvu, pa čak ni unutar režima, ne vjeruje da će status quo moći opstati."

SAD je ključ

Za stručnjaka za Iran Kayhana Valadbaygija ključ pada režima prije svega je u rukama SAD-a. Pritom on ne misli na vojnu intervenciju u Iranu od strane Donalda Trumpa.

Čak ni daljnji pad cijena nafte ispod 50 američkih dolara po barelu ne bi ugrozio režim. Iran je već ranije prolazio kroz faze niskih cijena i naučio se nositi s oscilacijama na globalnom tržištu nafte. "Tokom pada cijena nafte od 2014. do 2016. i ponovno 2020., cijene su značajno pale i ispod te razine, dok je Iran već bio pod teškim međunarodnim sankcijama", podsjeća Valadbaygi.

Ono što doista igra ulogu nije sama cijena nafte, već pitanje može li Iran, unatoč sankcijama SAD-a, doista prodavati svoju naftu. "Niske cijene su bolne, ali podnošljive; gotovo potpuno zaustavljanje izvoza nafte bilo bi daleko pogubnije za državne prihode i financijsku stabilnost", zaključuje ovaj stručnjak za Iran.

Jedna od fotografija, originalno objavljena u ovom članku, uklonjena je 12. marta 2026. godine, nakon što je agencija povukla nekoliko slika zbog nejasnog porijekla i moguće manipulacije.