Blagi je sunčan dan u Teheranu i osjeća se dolazak proljeća. Na obalu jezera Čitgar na zapadu Teherana lijepo vrijeme privlači sve više posjetitelja. Dolaze čitave obitelji, neki šeću, neki sjede i objeduju na travi. Nekoliko mladih sjedi na betonskim blokovima poligona za skateboard, u zraku je miris šećerne vate. Jedan mladić sa skateboardom pušta muziku na zvučniku koja se miješa s iranskom pop-glazbom negdje u blizini.

Već i ta glazba je provokacija, ali se vidi i još nešto gore: mnogim djevojkama se kosa slobodno vijori na povjetarcu, ali ima i prosijedih ženskih glava bez marame. Djevojka, kaže da se zove Raha, ne samo da ne nosi maramu nego ima i majicu koja seže samo do iznad pupka. Zar se ne boji? Učenica diže obrve: "Da se bojim nakon svega kroz što smo prošli? Danas imamo više hrabrosti. Ako smo izašli na ulice i prosvjedovali, zašto da se onda sad bojimo?"

Šesnaest joj je godina, ali za svaki slučaj na skateboardu dolazi i njen prijatelj kad vidi da razgovara s nepoznatima. Mehdi je dvije godine stariji, ali i njemu je dosta: "Već dugo nemamo volje trpjeti ovo stanje." Nitko u Iranu se ne osvrće što misle mladi. "A oni koji glasno prosvjeduju, njih se ubija."

Smijem se, ali bih radije plakala kako nam je

Emancipacija žena u Iranu ima veoma dugu tradiciju, mnogo dužu nego što i postoji islamska država. Još od prvog dana vjerske revolucije 1979. one dovode u pitanje islamsko poimanje pravde, a to seže od prava nasljeđivanja pa do skrbništva i slobode putovanja - svuda žene lošije prolaze od muškaraca. A onda je tu i rasprava o "čednom" oblačenju: Iranke su i prije tu mislile svojom glavom, a onda je došla smrt Kurdinje Jine Maše Amini koja je preminula od batina "vjerske policije". A ti su prosvjedi zatim prešli u pravu pobunu. 

Na drugom mjestu u parku sjedi Nušin. Ona priprema doktorat i s njenih 30 godina je već iz druge generacije nego mladi učenici i mnogi od onih koji su prošle jeseni izašli na ulice. Ona nam kaže kako je svima već muka: "Možda me vidite sad da se smijem jer sam ovdje vani na zraku. Ljudi možda misle da sam sretna jer vozim bicikl i ne nosim maramu. Drugi će možda misliti da smo sad slobodni i sretni. Ali ne, ništa od toga nije istina."

Da, naizgled se mnogo toga promijenilo. Ne samo tu u osami parka, nego se može vidjeti mnogo žena bez marame i u gradu, na ulicama i u trgovačkim centrima - usprkos mogućoj kazni. Sve to izgleda kao neka nova i dosad neviđena samosvijest i ponos, ali sve je to tek trenutna slika i privid. Nema nekih točnih brojki o tome koliko Iranaca se slaže s mišljenjem vjerskih vođa, a koliko ih se ne slaže.

Izbori bez izbora

Ali Nušin i uvjerljiva većina Iranaca osjećaju kako pred njima nema nikakve budućnosti. Tu su i sve veća skupoća i inflacija iranske valute zbog mizerne gospodarske situacije za koju ovo vodstvo Irana ne zna naći lijeka. Jedino u što ljudi mogu biti sigurni jest da će kriza biti još teža i dublja. "Stanje je već toliko teško da mi već jedva plaćamo stanarinu", kaže nam Nušin. A u politici se čini da se baš ništa ne mijenja.

Na izborima za parlament i vladu je izlaznost bila najmanja u povijesti Irana - što da se bira kad se nema izbora? Ni za izbor predsjednika Ebrahima Raisija mnogi nisu uopće imali volju izaći na birališta, pogotovo jer se on i u predizbornim nastupima zalagao za još dosljednije poštivanje vjerskih propisa. Čelnici Irana naravno vide ovaj prkos u kojem žene hodaju nepokrivene glave: potpredsjednik države Mohamad Dehghan je prije par dana izjavio kako su nepokriveni kosa i lice kršenje propisa i "pravi kriminal".

Oko 150 kilometara južno od Teherana je Kom, sveti grad i čvrsto uporište šijitskog islama. Ali i tamo se već tjednima raspravlja o prosvjedima: Rasiedin Mortasavi Langrudi je upravo završio s molitvom i sjedi na tepihu jedne male džamije. On jest ajatolah, ali s njegovih 44 godina spada u mladi naraštaj vjerskih vođa. Dobro razmišlja što će reći, ali nam tek kaže: "Trenutno nije preporučljivo ići odlučno protiv žena bez marame. Svi dijelovi društva trebaju biti zadovoljni. Ako se i izriče upozorenje, onda je to savjet, a ne prisila", kaže mladi propovjednik. 

Nije vjera, nego su ljudi krivi

Nakon brutalnog nastupa iranskih snaga sigurnosti protiv prosvjednika mržnja puka prešla je na dušobrižnike Irana. I Langrudi na podlaktici ima ožiljak, nedavno su ga ljudi napali u vlaku. "Prosvjed je pravo ljudi, ali on ne treba biti bez marame ili iz prkosa prema duhovnicima", kaže Langrudi. Mora li biti marama? I tu razmišlja pa kaže kako ima dojam da se društvo udaljilo od običaja da žene prekrivaju glavu.

Daleko od toga da svi iranski vjerski učitelji imaju to mišljenje: jedan drugi isto u Komu je nedavno rekao kako se valjda neće ženama prepustiti odluka o tome hoće li nositi maramu. Ako neće, onda ih treba prisiliti.

No u velikim metropolama Irana se više ne vide patrole zloglasnih čuvara islamske revolucije. Samo još u zabačenim i konzervativnim krajevima se i dalje dosljedno proganjaju svi koji ne slijede vjerske propise. Pitali smo i Langrudija, što misli o Jini Amini koju su na smrt pretukli ti čuvari revolucije. I tu važe svoje riječi: "Što se toga tiče, vlada se obzirom na Mašu Amini i službeno trebala ispričati kako bi spriječila sve ono što se nakon toga događalo."

Nema tu više povjerenja

Mladi učenici iz parka u Teheranu bi možda mogli još naći isti jezik s mladim ajatolahom - ali veliko je pitanje želi li to itko uopće i koliko se još vjeruje autoritetu islama. S druge strane, ni iranska vlada ne vidi druge alternative nego ustrajati u svojim strogim vjerskim propisima. Ako ne s patrolama čuvara islamske revolucije koji će batinama "naučiti pameti" grješnike, a onda s kamerama za nadzor koje su postavljene posvuda po iranskim gradovima. Ne samo pješaci, nego će i vlasnici automobila dobiti opomenu ako je neka žena u autu bez marame na glavi.

A svega toga je mladima u parku već doista dosta: "Naraštaj koji je stvorio Islamsku republiku ima u međuvremenu najmanje 70 godina", s gorčinom nam kaže Mehdi. "Stalno ponavljaju kako će se provesti reforma i kako će sve biti dobro. Ali moja generacija više ne može izdržati taj pritisak."

Arne Bänsch i Aref Taherkenareh, dpa dopisništvo Teheran

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu