Navodno je to bila samo šala - ali niko na Islandu se tome nije smijao. U januaru se Billy Long, novoimenovani američki veleposlanik u Reykjaviku, našalio se članovima Kongresa da bi Island uskoro mogao postati 52. američka savezna država - a on sam njezin guverner. Izjava je došla u vrijeme kada su se američki saveznici u NATO-u plašili da bi predsjednik Donald Trump mogao anektirati Grenland - u biti kao saveznu državu broj 51.

Ogorčenje na Islandu bilo je veliko. Islandsko ministarstvo vanjskih poslova zatražilo je pojašnjenje, društvene mreže preplavile su komentari neodobravanja, a hiljade od otprilike 400.000 stanovnika Islanda potpisale su peticiju kojom se traži da se Longu uskrati akreditacija. Republikanac je bio prisiljen na pojašnjenje: S komentarom nije ozbiljno mislio, rekao je potom. "Ako se neko osjeća uvrijeđenim ovim, ispričavam se", naveo je ambasador.

Bijeg pod europski kišobran?

Činjenica da su Islanđani posebno uznemireni takvim izjavama uvelike se pripisuje nedavnoj raspravi između američkog predsjednika Donalda Trumpa i NATO-partnera oko Grenlanda. Iako je Island dio Europe, znatno je bliži arktičkom otoku nego europskom kopnu: samo 300 kilometara zračne linije dijeli Island od Grenlanda. Strah da će sada postati i svojevrsni pijun u igri supersila je veliki.

Toliko veliki da se ponovno ozbiljno razmatra pridruživanje Europskoj uniji na ovom vulkanskom otoku. Islandska proeuropska vlada lijevog centra izvorno je planirala održati referendum o ovom pitanju 2027. godine. Međutim, nedavni razvoj događaja dovodi do toga da će se ovaj referendum sada znatno ranije održati: u avgustu 2026.

I šanse da Island glasa za ulazak u EU su dobre: ​​Prema nedavnim anketama, 45 posto Islanđana sada podržava članstvo u EU, dok je samo 35 posto protiv toga. Već 2025. godine, istraživanje javnog mnijenja od strane islandskog javnog TV-servisa RUV pokazalo je da tri četvrtine ispitanika SAD vide kao prijetnju.

Glavna točka spora: Ribarska politika

Islanđani su tradicionalno ponosni na svoju neovisnost i autonomiju – osjećaj koji je vjerojatno pojačan njihovom povijesnom geografskom izolacijom. Ova otočna republika stekla je neovisnost od Danske 1944. godine, a 17. jun se od tada slavi kao nacionalni praznik. 

Desetljećima punopravno članstvo u EU nije bio tema za Islanđane. Zemlja je članica Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA) i Europskog gospodarskog prostora (EGP), te stoga uživa sve prednosti jedinstvenog europskog tržišta i dio je Schengenskog prostora.

Punopravno članstvo do sada nije traženo prvenstveno zbog politike na području ribarstva koju provodi EU. Ribarska industrija najvažniji je gospodarski sektor Islanda, a kao članica EU-a, zemlja bi se morala podvrgnuti zajedničkoj ribarskoj politici Unije.

Reykjavik bi bio prisiljen otvoriti svoje vode bogate ribom ribarskim flotama iz drugih zemalja EU-a, izgubio bi nacionalnu kontrolu nad ribolovnim kvotama i potencijalno bi se morao plašiti prekomjernog izlova svojih ribljih zaliha.

Otuđenje od Washingtona

Uz to, iako je Island doduše jedan od osnivača NATO-a, ova otočna nacija nema vlastitu vojsku - unatoč svom sve važnijem geostrateškom položaju u sjevernom Atlantiku. Desetljećima se Island oslanjao na SAD kao svoju zaštitničku silu; ali sada se upravo na SAD gleda s rastućim skepticizmom.

I ne samo zbog Grenlanda: nametanje 15-postotnih carina Islandu od strane američkog predsjednika Trumpa posebno teško pogađa zemlju, toliko ovisnu o izvozu ribe, i uzrokuje daljnje otuđenje. Uostalom, SAD je drugi najvažniji trgovinski partner Islanda nakon EU. I tako, unatoč svim zabrinutostima oko vlastite ribarske industrije, članstvo u EU postaje sve privlačnije mnogim Islanđanima.

U kriznim vremenima pro-EU

Nije prvi put u povijesti Islanda da se Reykjavik približava EU. Godine 2008. ovu otočnu državu teško je pogodila globalna financijska kriza. Tri najveće banke u zemlji su propale, nezaposlenost je skočila s gotovo nule na oko deset posto, islandska kruna izgubila je ogromnu vrijednost, a zemlja je morala uzeti zajam od više od dvije milijarde američkih dolara od Međunarodnog monetarnog fonda. 

Zemlja je bila na rubu bankrota i podnijela je zahtjev za članstvo u EU, nadajući se da će imati koristi od Fonda za spašavanje eura. Međutim, u godinama koje su uslijedile islandsko gospodarstvo se oporavilo.

Godine 2013. euroskeptična koalicija desnog centra pobijedila je na izborima i zaustavila pregovore o pridruživanju. Entuzijazam za EU je također znatno opao u javnosti. Godine 2015. zemlja je u potpunosti povukla svoj zahtjev za članstvo.

Otvorenih ruku u Bruxellesu

Sada, s obzirom na promjenjivi geopolitički krajolik, čini se da Islanđani doživljavaju još jednu promjenu mišljenja. Na to se u Bruxellesu povoljno gleda. Island je "dobrodošao u bilo kojem trenutku" da nastavi pregovore koji su prekinuti 2015. godine, izjavila je povjerenica EU za proširenje Marta Kos. "Ostat ćemo u bliskom kontaktu kako bismo se pozabavili promjenjivim geopolitičkim okolnostima u ovim turbulentnim vremenima", napisala je ona na platformi X.

Budući da je Island već snažno integriran u europske strukture putem EGP-a i EFTA-e, zemlja u Bruxellesu slovi kao relativno izravni pregovarački partner. A u borbi sa SAD-om za moć i sfere utjecaja, pristupanje Islanda EU-u također bi poslalo jasan signal snage Washingtonu.