Od početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. teško da postoji važnije pitanje za NATO od toga kako se može bolje odbraniti njegovo istočno krilo. Finska, Estonija, Letonija, Litvanija i Poljska su pet od ukupno šest država članica NATO-a koje graniče sa Rusijom i Bjelorusijom. Od 2022. godine su te države u velikoj mjeri investirale kako bi osigurale te granice – na primjer, izgradnjom ograda i nadzornih sistema. Sada se pak pojavio i novi plan zaštite granica: protutenkovskim i protupješadijskim minama.

Povlačenje iz Otavskog sporazuma

Posljednjih mjeseci je tih pet zemalja NATO-a uvijek iznova najavljivalo povlačenje iz takozvane Otavske konvencije - sporazuma, koji je zaključen 1997. godine, a stupio na snagu dvije godine kasnije. Njime se zabranjuju protupješadijske mine širom svijeta i njihova upotreba, proizvodnja i distribucija. Ta vrsta mina je umnogome kontroverzna, između ostalog, jer od njih neselektivno mogu stradati i vojnici i civili. Pored toga, zaostale mine ostaju dugoročna prijetnja i nakon okončanja sukoba. Samo u 2023. godini je u svijetu poginulo ili povrijeđeno gotovo 6.000 ljudi - 80 posto žrtava bili su civili, među kojima su i djeca. S druge strane, deminiranje i raščišćavanje tih eksplozivnih naprava je opasno, skupo i ekstremno dugoročno.

 

Oficijelno povlačenje tih pet država iz sporazuma trebalo bi da bude ozvaničeno ovog juna - samo Norveška, koja takođe ima granicu sa Rusijom dugu skoro 200 kilometara, ne želi odustati od sporazuma. Od kraja godine, tih pet zemalja članica NATO-a mogle bi ponovo početi proizvoditi i lagerovati protupješadijske mine u blizini svojih granica - koje bi potom u ozbiljnim situacijama trebalo brzo i masovno koristiti.

Ukupno 164 zemlje širom svijeta potpisale su Otavsku konvenciju, ali 33 nisu. Pored velikih sila, poput Sjedinjenih Američkih Država i Kine, u tu grupu spada i Rusija. U stvari, Kremlj raspolaže daleko najvećim zalihama protupješadijskih mina na svijetu – procjenjuje se da ih Rusija ima oko 26 miliona. Mnoge od njih se već koriste u Ukrajini.

Milioni mina u šumskim područjima?

Do danas, prema podacima nevladine organizacije Handicap International, 58 zemalja i drugih područja je kontaminirano minama – uprkos činjenici što sukobi u tim zemljama ponekad datiraju i decenijama unazad.

A u najgorem slučaju, tome bi se u nekoliko narednih godina mogle dodati nove velike površine zemljišta. Ukupno - od finske Laponije na sjeveru do poljske pokrajine Lublin na jugu - granica pet NATO država sa Rusijom i Bjelorusijom duga je oko 3.500 kilometara. Veliki dio tih područja je slabo naseljen i gusto pošumljen, što otežava potpuni nadzor graničnog područja.

No, tamo sada vlada velika zabrinutost zbog eventualnog ruskog napada na teritoriju NATO-a. Toliko velika da bi te zemlje sada mogle pribjeći upotrebi oružja koje je svijet zapravo želio zabraniti i ukinuti. Prema izvještaju britanskog Telegrapha, stručnjaci NATO-a već analiziraju koja bi to područja bila pogodna za moguće miniranje. Cilj zemalja članica NATO-a je maksimalno odvraćanje: zajedno sa drugim mjerama granične bezbjednosti, taj minski tepih bi u vrlo kratkom vremenskom roku, u slučaju ruskog napada, trebao nanijeti tako velike gubitke neprijatelju da bi se Moskva suzdržala od daljeg rata.

Nova "željezna zavesa"

Ali, da bi se ova duga granica efikasno zaštitila, bilo bi potrebno nekoliko miliona mina i eksplozivnih zamki. Velike površine bi decenijama morale ostati nenaseljene, a moguće štete po ljude i životnu sredinu bilo bi teško predvidjeti.

O eksplozivnoj "željeznoj zavjesi" već je pisao David Blair, dopisnik Telegrapha - aludirajući na strogo čuvanu granicu između NATO-a i država Varšavskog pakta tokom Hladnog rata. Paralelno sa mogućim postavljanjem mina, istočnoevropske države članice NATO-a pokrenule su mnoge druge mjere. Granične ograde i zidovi su već podignuti ili ojačani, ugrađeni su savremeni nadzorni i sistemi za rano upozoravanje, te povećan kontigent trupa. Neke od tih država takođe planiraju koristiti sisteme za odbranu od dronova duž granice, produbljivanje sistema za navodnjavanje kako bi se oni u vanrednim situacijama mogli koristiti kao rovovi ili posaditi drveće na važnim putnim komunikacijama - kako bi osigurali manju vidljivost i zaštitu civila i vojnika.

Nužnost ili neodgovornost?

Posebno ranjiva članica na istočnom krilu NATO-a je Litvanija. Tamo, između ruske enklave Kalinjingrad na zapadu i Bjelorusije na istoku, prolazi takozvani Suvalki koridor, uska kopnena veza od samo 65 kilometara između Baltika i ostatka teritorije NATO-a. Postoji velika zabrinutost da bi se mogući ruski napad mogao prvo dogoditi baš tamo. Sama Litvanija zbog toga u narednim godinama namjerava uložiti oko 800 miliona eura u proizvodnju novih mina. Ministar odbrane Litvanije Dowile Šakaliene opravdavao je te planove "egzistencijalnom opasnošću" za njegovu zemlju. Pored toga, Rusija je u skorijoj prošlosti proizvodila sve više nagaznih mina, dok je Evropa, u skladu sa Otavskom konvencijom, uništavala svoje zalihe.

Eva Maria Fischer, šefica advokatskog sektora u humanitarnoj organizaciji Handicap International Germany, je u razgovoru za DW aktuelne planove ocijenila kao opasan i zabrinjavajući razvoj događaja. "Naravno, zabrinutost za bezbjednost istočnoevropskih država u trenutnom nestabilnom međunarodnom kontekstu može biti opravdana", rekla je Fischer još u martu, kada je prva od tih pet zemalja objavila svoje planove. "Međutim, trajna bezbjednost se ne može izgraditi na oružju koje ubija neselektivno, ostaje u zemlji dugo nakon završetka sukoba i nastavlja sakatiti civile i uništava temeljne resurse za život.”

„Postoje druge alternative za odbranu zemlje. One se pak mogu činiti skupljim - ali nisu kada se uzmu u obzir ogromni naknadni troškovi upotrebe protupješadijskih mina", zaključuje Eva Maria Fischer.

Ovaj tekst je prethodno objavljen na njemačkom jeziku.