Dolaze iz potpuno različitih svjetova: sa juga Mun, neupadljivi advokat za pitanja ljudskih prava, a sa sjevera vlastodržac Kim, enfant terrible međunarodne politike. Mun – pragmatični graditelj mostova, Kim – provokativni raketaš. Južnokorejski predsjednik, čovjek koji je morao da bježi iz Sjeverne Koreje i da se čitavog života bori za demokratiju, susreće predstavnika treće generacije tirana podignutih na nivo bogova, kojem je prije svega na umu opstanak njegove dinastije.

Uprkos svim razlikama, led između dva Korejanca brzo je razbijen. Naglašeno srdačno rukovali su se na ničijoj zemlji, a zatim je po prvi put jedan sjevernokorejski vladar zakoračio na južnokorejsko tlo. Držeći se za ruke oni su potom spontano još jednom prešli preko demarkacione linije – koja u budućnosti, kako je rekao Mun, više neće biti simbol razdvajanja, već simbol mira.

Opušteno je djelovao i nepristupačni vladar iz Pjongjanga: kezio se u kamere iz čitavog svijeta, tapšao po ramenu djecu koja su nosila cvijeće i zbijao šale sa svojom sestrom na račun jelovnika sa poslasticama iz obe Koreje.

Ovaj događaj zapravo je istorijski. Iznenađujuće prijateljski susret dvojice državnika izazvao je spontani aplauz, čak i među 3.000 novinara iz čitavog svijeta. Očekivanja od samita koji je okončao višegodišnji prekid dijaloga, bila su velika. Možda i prevelika.

Obje strane saglasile su se da se odustane od međusobnih provokacija i da se ubuduće redovno sastaju. Vojne tenzije trebalo bi spustiti i uspostaviti direktnu telefonsku vezu dvojice šefova. Novi mirovni sporazum trebalo bi da zamijeni postojeći o prekidu vatre, a razdvojenim porodicama da bude omogućeno da se sastaju. I jedan i drugi žele blisko ekonomski da sarađuju, a pored toga biće otvorena i kancelarija za vezu u specijalnoj ekonomskoj zoni Kaesong.

Postignuto je jedinstvo i o najvažnijim pitanjima: dvojica lidera žele zajednički da rade na tome da Korejsko poluostrvo bude bez nuklearnog oružja, što podrazumijeva i povlačenje taktičkog nuklearnog arsenala SAD iz regiona. Deklarisani cilj obojice ostaje ujedinjenje podijeljenih, bratskih država. „Mi govorimo istim jezikom, imamo istu krv, zajednička nam je istorija, mi smo isti narod. Ne treba međusobno da se borimo, već bi trebalo da se usmjerimo ka ponovnom ujedinjenju", rekao je Kim.

Naravno, skepsa je i dalje tu, uprkos svim tim izrazima prijateljstvima. Uostalom i prva dva međukorejska samita, 2000. i 2007. godine, pobudila su veliku nadu. Ali početna euforija brzo je splasla – kako je Sjever sve više iskazivao svoje nuklearne ambicije, tako je dijalog sve više zamirao.

Zato nije zapanjujuće samo to što je ovaj sastanak uopšte održan, već to što se odvijao u tako srdačnoj atmosferi. Nakon samo godinu dana na vlasti, socijalno-liberalni Mun, sa svojom politikom popuštanja i spremnošću na dijalog, ostvario je mnogo više od oba svoja konzervativna prethodnika.

Pa i Kim je, sa svojom rizičnom nuklearnom i raketnom politikom, postigao daleko više od svog oca i djede: priznanje da Sjeverna Koreja predstavlja ozbiljnu prijetnju. On sada konačno može da razgovara sa svojim arhineprijateljem, Sjedinjenim Državama, kao ravnopravan pregovarač. Za samo mjesec dana trebalo bi da bude održan sastanak vlastodršca Kima i američkog predsjednika Trampa. To je do prije nekoliko sedmica bilo nezamislivo.

Međukorejski samit označio je nastavak dijaloga i, poslije više mjeseci, konačni prekid spirale napetosti. Bilo bi dobro posavjetovati predsjednika Trampa da to tako nastavi, jer je sigurno da su direktni razgovori korisniji od postova na Tviteru. Sve strane, korak po korak, mogu da pokušaju da ponovo izgrade izgubljeno povjerenje i pronađu mirno rješenje. Ako to bude uspjelo, onda će i Tramp biti uspješniji od svih svojih prethodnika.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android