Mateo Renci je već drugi premijer jedne države-članice EU, koji ove godine mora da ode sa pozicije šefa vlade nakon referenduma. Najprije je to bio britanski premijer Kameron, sada on. Obojica su pali pred koalicijom srditih građana, lijevih i desnih populista i onih koji odbacuju reforme. U ostatku EU vrište alarmi i gore crvene lampice jer su populisti nastavili sa fatalnim nizom pobjeda. „Viva Tramp, viva Putin, viva Lepen", piše na Tviteru Mateo Salvini, šef desnoekstremne Lega Nord, čovjek koji bi inače otcijepio sjever Italije. Prosto da čovjek ne povjeruje na kakav nivo je spala politička utakmica.

Naravno da se bez pogovora mora poštovati demokratska odluka koju je iznijelo 60 odsto Italijana i to sa velikim procentom izlaznosti. Pa ipak, teško je razumjeti razloge za nastanak ovakvog klizišta. Rencija su izgnali bijesni, frustrirani, zapostavljeni, ali i oni koji su do sada profitirali od dijelom korumpiranog sistema. Jesu li promislili o posljedicama? Imaju li bolje recepte? Ionako slabašna privreda neće ojačati u vremenima nesigurnosti. Koji investitor ide u zemlju u kojoj na sljedećim izborima može da pobijedi populista Bepe Grilo iz protestnog pokreta Pet zvijezda?

Mateo Renci je u velikoj mjeri sam sebi skuhao kašu. On je politički hazarder koji se ne boji rizika. Kada je ubjedljivo dobio evropske izbore 2014. osjećao se dovoljno snažno da pređe na rulet sa većim ulogom, da krene u reformu Ustava. Uz tu reformu je vezao soju političku sudbinu i time dao italijanskom narodu da glasa o povjerenju vladi. Kada su ankete pokazale da je to bilo preuranjeno, Renci je malodušno pokušao da povuče obećanje. Rekao je kako se, eto, ne radi o njegovoj političkoj sudbini nego o Italiji. To objašnjenje biračima nije mogao prodati. Opozicija – prije svih ober-populista Grilo –  tu je vidjela svoju šansu. Grilo je također išao na sve ili ništa i ubjeđivao Italijane da Renci hoće da ih prevari i ukine demokratiju. Naravno da je to budalaština, baš kao i cijeli politički program ovog komičara i blogera.

Namjera dobra, rezultat loš

Renci je pokušao da steše italijanski politički aparat i da ga ubrza. Učinio je to previše arogantno i samodopadljivo. Namjera je u suštini bila ispravna, iako, kako kažu mnogi stručnjaci i politolozi, nije svaki detalj bio dobar. Ali Renci, koji je nastupio kao bager za rušenje htio je da pokaže da su promjene okoštalog i dijelom korumpiranog sistema ipak moguće. Od toga za sada nema ništa. Renci mora sada da jede ono što je zakuhao i tako trpi posljedice svog riskantnog kursa, ali nije jedini.

Finansijski svijet i ulagači će kazniti privredu Italije i ostaviti njene banke na cjedilu. Italija bi čak ponovo mogla dospjeti u recesiju. Pustolovni dugovi će još narasti. Italija će postati evropski problem. Evropskoj uniji je samo to falilo, poslije odluke o Bregzitu i još neriješenih problema u Grčkoj. U najgorem slučaju će Italija dobiti jednogodišnji tehnički kabinet, što znači godinu zastoja do redovnih izbora. Ako izbori budu prije, velika je šansa da Grilovi populistički tim preuzme uzde valsti i moći. Grilo, koji stalno potpaljuje bijes i koristi frustraciju, želi da napusti monetarnu uniju. To bi vjerovatno bio kraj eura jer je Italija treća po veličini država eurozone i u evropski budžet uplaćuje više nego što iz njega uzima.

Za razliku od drugih država EU, u Italiji populisti nisu u prvi plan isticali ksenofobiju, nacionalizam ili izbjegličku krizu. Uprkos tome, šamar italijanskoj vladi znači vjetar u leđa za Gerta Vildersa u Holandiji ili Marin Lepen u Francuskoj. Oboje će početkom sljedeće godine plitkim parolama krenuti u lov na glasove. Od tamo populistički virus može da pređe i u Njemačku. Na jesen će samozvana Alternativa za Njemačku mobilisati ogorčene građane. Italijani su joj u tome indirektno pomogli.