U autorskom tekstu u listu Tagescajtung Ivanji se najprije prisjeća svog prvog dolaska u poslijeratnu Njemačku, sedam godina poslije oslobađanja iz koncentracionog logora. „Pitali su me zašto nakon svega što sam kao Jevrej doživio u koncentracionom logoru uopšte putujem u tu zemlju. Zašto tako rado govorim njemački i ne izbjegavam jezik nacista. Govorio sam da je jezik nacista bio ružan, Hitlerov Rajh je izgubio rat, ali ja se vraćam izvornom jeziku, onom kojim se služio Gete i Šiler. Zvuči kao fraza? Može biti, ali to je bio moj odgovor.“

Ivanji opisuje svoje česte dolaske u Njemačku – sedamdeset godina po nekoliko puta – i dodaje da nikada na tim putovanjima nije pomislio na to da je Jevrej.

„Da li je to sada drugačije? Jedna stvar mi je u toj zemlji uvijek smetala. Bilo gdje da su me predstavljali, rekli bi da sam Jevrej i Titov prevodilac.“ Ivanji je napomenuo da je oboje tačno, ali da bi on više volio da su ga prvo predstavljali kao književnika.

„Biti Jevrej, to sam u Njemačkoj stalno doživljavao kao bonus, a da li se to sada promijenilo? Odnedavno postavljam sebi još jedno pitanje, koje glasi: Da li sam tada, kada je Njemačka bila u ruševinama, imao želju za osvetom?“

Satisfakcija?

Ivanji opisuje da je posljednjih dana rata uspio da izađe iz logora i posmatra bombardovanje obližnjeg njemačkog grada, kao i da je prošao kroz razoreni grad nakon oslobođenja. „Izgledalo je tako, kao slike koje danas na televiziji vidimo iz Ukrajine ili Pojasa Gaze.“

Ivanji je potom opisao kako se 1952. popeo na zvonik kelnske katedrale da bi pogledao grad koji je još uvijek bio u ruševinama. „Ranije nikada nisam priznavao da su moje misli proistekle iz jevrejskog osjećanja osvete, oko za oko, zub za zub. Nikada nisam negirao sopstveno jevrejsko poreklo, ali ga nisam ni posebno naglašavao. Tada sam se kao novinar u Kelnu popeo na katedralu i nisam mislio na ljude koji su ubijeni, spaljeni ili su ’samo’ lišeni stanova, kuća i ukupnog imetka, nisam se pitao da li su svi bili nacisti, ili samo njihovi ’saputnici’. Danas moram da priznam: osjećao sam satisfakciju.“

Ivanji u tekstu navodi da su mu roditelji bili ateisti i da je jedan jedini put u životu, i to u Minhenu, bio u sinagogi – po nagovoru evangelističkog sveštenika, čiji je prijatelj bio rabin. „U bogomoljama koje posjećujem ponašam se kao pristojan gost, u sinagogi stavim šešir, u crkvi ga skinem, u džamiji izujem cipele“. Ivanji opisuje da je njegovo interesovanje za religije bilo isključivo filozofsko i književno. „Ako se dobre legende, kao jevrejske i hrišćanske, zadrže toliko dugo, postaju istinitije od same istine.“

Ivanji naposljetku kaže: „Zašto pričam sve to. Jer moram da konstatujem sljedeće: Hodao sam njemačkim gradovima sedamdeset godina i nikada nisam naišao na antisemitizam. Uz ogradu da nikada nisam na glavi nosio jarmulku ili imao na sebi neke posebnosti koje bi me označile kao Jevreja. To je moje iskustvo, u Njemačkoj nisam poznavao antisemite. A sada bi trebalo da bude sve potpuno drugačije?“

Susret u školi

„Šta da radim ako sljedeće godine hodajući nekom njemačkom ulicom naiđem na antiizraelski protestni marš koji tutnja uz uzbudljivu policijsku pratnju? Pa valjda ću zastati i vjerovatno posmatrati uglavnom mlada lica, koja bi mi u principu bila simpatična, lica koja se ne bi obazirala na građanski odevenog starca. Da li bi uprkos tome trebalo da se plašim? Biti Jevrej na njemačkoj ulici, da li to još uopšte može? Kako bih rado stupio u razgovor s mladim ljudima, da im kažem da sam do 7. oktobra 2023. u suštini zagovarao njihovu stvar. Pitao bih ih da li odobravaju tu krvoločnost, to ubilačko ludilo? Jednom sam pokušao nešto slično. Završilo se naopako.“

Ivanji potom opisuje i svoje gostovanje u njemačkoj srednjoj školi, upravo u gradu Dahau, čije ime je ozloglašeno zbog nacističkog logora koji se tu nalazio. Među učenicima se nalazio i jedan mladić porijeklom sa Bliskog Istoka.:

„Mladić je zlobno upitao: ’Zašto vi Jevreji ubijate nas Palestince?’ Pokušao sam da ostanem miran. Rekao sam da dolazi do pojedinačnih uzajamnih napada sa smrtnim ishodom i da je to zaista za veliko žaljenje, ali on me uopšte nije slušao: ’Zašto ste nam ukrali našu zemlju?’ Predložio sam mu da pogleda u Kuranu, da su Ismail, praotac svih Arapa i Isak, praotac svih Jevreja, sinovi zajedničkog praoca Abrahama, ili na arapskom Ibrahima, i da su se obojica zakleli da će mirno živjeti jedni sa drugima. Tako da potomci obojice imaju pravo na tu zemlju. Ali, mladić je jednostavno otišao.“

„To je bila elitna škola i sigurno je imao izglede da proživi dobar život. Dobro je govorio njemački, oblačio se kao i ostali njegovi vršnjaci, pretežno Nijemci. Uprkos tome, smatrao sam da je moguće da taj momak ispod džempera opaše pojas s eksplozivom kako bi što više ljudi oko sebe poveo u smrt. U mom sjećanju taj mladić, kojem je bilo sedamnaest godina, ostao je personifikacija smrti. To sam godinama potiskivao, a sada, poslije masakra u Izraelu, ponovo je iskrsnulo.“

„Možda će on, kada sljedeće godine opet dođem u Njemačku, proći pored mene mašući zastavom. Možda će urlati i marširati. A ja ću moći samo da se nadam da će me mimoići. Da će otići i da se ništa neće desiti. Prije više od 200 godina Gete je zapisao: Orijent i Okcident se više ne mogu razdvojiti. Ozbiljno se pitam da li to još uvijek važi.“

Priredio: D. Dedović

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu