Moderno odjeveni, s kul fizurama i naočalama koje se trenutno nose - na prvi pogled bi čovjek mogao pomisliti da se radi o učenicima jednog sasvim običnog srednjoškolskog razreda. Malo manjega, doduše, nego što je to u Njemačkoj uobičajeno. A i ne može se previdjeti da je veliki broj učenika stranog porijekla. Pri pomnijem promatranju, a prije svega slušanju, brzo se mogu uočiti i druge razlike. Pred školskom pločom stoje dva dečka i vode dijalog koji ide otprilike ovako: "Zdravo, mogu li ti pomoći?" - "Dobar dan, da, treba mi košarkaška lopta?" Na ploči stoji natpis: "Kupovina i prodaja". Učenici moraju pripremiti dijaloge na ovu temu i odglumiti ih pred razredom. Nastava njemačkog u redovitom razredu njemačkih tinejdžera ipak izgleda sasvim drukčije.

"Prodavač" Yazdan je, doznajemo, 17 godina stari Afganistanac. Njegove "mušterije" su Fahimi, Nadeem, Mohammed, Sarah... Svi oni su učenici Međunarodnog pripremnog razreda (IVK) kako se službeno zove razred izbjeglica na privatnoj gimnaziji u bonnskoj četvrti Bad Godesberg. Škola Otto-Kühne, poznatija kao Päda, slovi kao "elitna gimnazija". "Ja ne volim taj izraz", kaže njezin direktor Willi Mirgart: "U ovoj četvrti jednostavno živi puno imućnih obitelji visokog obrazovanja." A oni onda, sviđalo se to direktoru škole ili ne, šalju svoju djecu u Pädu i tako definiraju "klijentelu" škole.

Od prije nekoliko mjeseci je ona nešto šarenija. Već nakon ljetnih praznika su pojedine izbjeglice počele pohađati "elitnu gimnaziju" u četvrti raskošnih vila, dok u studenom nije formiran poseban razred za njih. Od 1. veljače ove godine, nakon što su svladane birokratske prepreke, Yazdan i njegove kolege iz IVK- razreda i službeno su ponosni učenici ove ugledne bonnske gimnazije. Svi su stari uglavnom između 15 i 17 godina (jedan učenik ima čak 20 godina) i dolaze iz Sirije, Afganistana, Irana i drugih kriznih zemalja. Još nešto im je gotovo svima zajedničko: u Europu su se zaputili bez pratnje svojih roditelja i žive u jednom od bonnskih domova za izbjeglice.

Odiseja na "Balkanskoj ruti"

Moji učenici izgledaju nešto starije nego njihovi njemački vrnjaci, kaže u razgovoru za DW njihova razrednica Ursula Coester i ima za to vrlo logično objašnjenje: "Već su puno toga proživjeli." To potvrđuje i priča "prodavača" Yazdana. On je sa svojom obitelji prije otprilike dvije godine iz Afganistana pobjegao u Pakistan. Nakon toga je sam nastavio za Iran gdje je godinu dana radio po gradilištima da bi skupio novac za bijeg u Europu. S ruksakom na leđima se preko Turske, Grčke, Makedonije, Srbije, Mađarske i Austrije napokon dokopao Njemačke. Pitamo ga s kim je putovao. "S prijateljima", kaže. Koliko su oni bili stari? Kao on, odgovara nam, ili koju godinu stariji. Neke je, dodaje, upoznao u Iranu, neke je poznavao iz Afganistana. A roditelji? "Ostali su u Pakistanu." Pitamo ga je li ga bilo strah za život na odiseji koja je trajala tri mjeseca. "Da, jako sam se bojao na moru u Grčkoj. I u šumama po Makedoniji i Srbiji."

Preko "Balkanske rute" je u Njemačku stigao i 16-godišnji Sirijac Mohammed. U svojoj domovini je, hvali se, bio dobar učenik. U Njemačkoj je pet mjeseci. Prije toga je dvije godine živio u jednom izbjegličkom logoru u Turskoj. Sada već prilično dobro govori njemački. Kad se ne može sjetiti nekog njemačkog izraza, posluži se engleskim.

U razredu za izbjeglice su trenutno samo dvije djevojke. Njih je općenito manje među maloljetnim izbjeglicama koje u Njemačku stignu bez roditeljske pratnje, jer djevojke u pravilu ne putuju same, doznajemo od razrednice. Jedna od njih je Sarah. Ta 15-godišnja Iranka, srećom, kaže nije morala preko "Balkanske rute" kao njezini prijatelji iz razreda. Ona je sa svojim ujakom i bratom zrakoplovom došla u Grčku, a pet godina kasnije i u Njemačku. Majka joj je ostala u Iranu, ali bi joj se ona uskoro trebala pridružiti, čemu se Sarah jako veseli."U Grčkoj sam bila tužna. Ovdje ne. Kad mi dođe mama, ovdje ću biti jako sretna."

Put do završetka školovanja

I Yazdan i Mohammed i Sarah svjesni su da su imali veliku sreću što su završili na ovoj uglednoj gimnaziji. I stalno ponavljaju kako su beskrajno zahvalni - svojim učiteljima koji se odnose prema njima s respektom i koji im jačaju moral, svojim njemačkim školskim kolegama koji žrtvuju svoje slobodno vrijeme da bi s njima učili i pomogli im da se snađu u novoj školi. I uopće mnogim ljudima u Njemačkoj koji su dobri prema njima. "Dobili smo toliko puno poklona", kaže Sarah sa širokim smješkom.

Ovo troje učenika spada u naprednije u svom razredu, doznajemo od njihove razrednice. Zato će već nakon ljetnih praznika moći biti uglavnom integrirani u redovitu nastavu u "običnim" razredima, što je princip koncepta IVK-razreda. To neće biti moguće tako brzo realizirati sa svim učenicima, ali cilj je da svi redovito završe 10. razred što bi im omogućilo da izuče zanat ili dobiju neku drugu vrstu srednje stručne spreme. Maturu neće moći položiti svi, ali to ne bi bili ni u svojoj domovini, kaže razrednica Coester. Päda je na glasu kao gimnazija na koju mogu samo najbolji. U slučaju izbjegličkog razreda, školski uspjeh nije bio relevatan kriterij. U elitnoj gimnaziji ih je većina završila zapravo slučajno - preko kontakata obitelji koje su se brinule o njima ili preko doma u kojemu žive. Iako je Päda privatna gimnazija, ona se velikim dijelom financira javnim novcem pa se i gotovo 90 posto troškova IVK-razreda - kao i kod ostalih učenika škole - financira iz pokrajinskog budžeta.

Više od mjesta gdje se uči

Novi učenici bonnske gimnazije rado idu u školu, priča nam nastavnica njemačkog Coester. A od njihovih odgajatelja u domovima zna da se, za razliku od svojih njemačkih vršnjaka, praznicima ne vesele, nego da ih se boje. Pogotovo šest tjedana dugih ljetnih praznika. Jer za ove tinejdžere je škola puno više od mjesta na kojemu uče školsko gradivo. Oni se u školi druže sa svojim njemačkim vršnjacima, igraju nogomet, idu na izlete, sklapaju nova prijateljstva - uživaju u normalnoj svakodnevici koju dugo nisu imali.

Učenici na školskom dvorištu nam, pak, kažu kako se polaznici razreda za izbjeglice ni po čemu pretjerano ne izdvajaju među 120 gimnazijalaca Päde. "Možda po tome što su izrazito ljubazni", dodaje jedna učenica. Ni razrednica Coester ne vidi posebne probleme: "Možda samo to što su neki učenici fizički slabiji. Neki su imali lomove kostiju koji nisu liječeni, neke muče glavobolje... Tu i tamo mi se neki požali da ima problema sa spavanjem, da ne može zaspati, da ima noćne more..." Onda se razrednica konzultira s psihoterapeuticama iz okruženja škole - s roditeljima sadašnjih ili bivših učenika. Rad s ovim razredom za nju predstavlja izazov, kaže, ali nikako opterećenje.

Pozitivna reakcija roditelja

Direktor Mirgartz je ponosan što je njegova škola prva bonnska privatna gimnazija koja je uvela razred za izbjeglice. I to ne zato što je - poput državnih škola - morala, nego zato što je to izričito htjela. #

A u realizaciji toga su sudjelovali svi, naglašava: i nastavnici koji su tjednima žrtvovali svoje slobodno vrijeme, roditelji koji su se dragovoljno angažirali i obitelj Kühne, formalni vlasnik škole. "Kada sam u prvom pismu obavijestio roditelje o osnivanju razreda za izbjeglice, dobio sam puno osobnih mailova u kojima su roditelji pozdravili što se Päda na ovaj način angažira u izbjegličkoj krizi." Je li bilo zabrinutih ili možda čak ljutih pisama? "Ne, definitivno ne."

Nastavnik matematike Mirgartz je uvjeren je da će učenici njegovog "posebnog" razreda završiti na pravom putu.

Mohammed i Yazdan imaju ambiciozne i jasne ciljeve. Mohammed želi biti okulist. Yazdan je oduvijek htio biti pilot. "To je još uvijek moj san", priča nam. Ali nakon svega što je vidio na svom putu u Njemačku, volio bi biti i novinar. Ali prije svega želi, kaže, želi dobro naučiti njemački. I sa svojim njemačkim prijateljima Cecilijom i Philippom u travnju otrčati Bonnski maraton.