Onaj ko iz glavnog grada Iraka Bagdada želi da dođe do Ramadija, mora da krene zaobilaznim putem. Naime, samo nekoliko kilometara od zapadnog dijela Bagdada počinje područje "kalifata", koje je pod kontrolom 'Islamske države' (IS). Cesta koja vodi direktno ka Ramadiju je neprohodna za one koji ne žele da padnu u ruke islamističke milicije.

Inženjer mašinstva Nazhar Ghazi je ustao vrlo rano. "Ako se ne izvučete na vrijeme iz Bagdada, onda zapadnete u veliku gužvu na cesti", kaže ovaj Iračanin koji već pet godina radi za jednu nevladinu organizaciju iz Njemačke i koji se brine za zemljake u provinciji Anbar.

Ghazi je na putu ka mostu Bzebiz preko Eufrata. Ovaj most je postao svjetski poznat kada su se kraj njega prošle godine našle na hiljade izbjeglica iz Ramadija koje su bježale pred pripadnicima IS-a. IS je tada zauzeo ovaj grad, koji je i sjedište vlasti provincije Anbar.

Povratak u Ramadi

Dva mjeseca nakon što su iračke snage oslobodile ovaj grad, prvi stanovnici počinju da se vraćaju kući. Od početka marta se tamo vratilo oko 71.000 od nekadašnjih 280.000 stanovnika, navodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM). Međutim, situacija na mostu Bzebiz preko Eufrata nije ništa bolja. Naprotiv. Naredni talas izbjeglica iz provincije je već krenuo prema mostu.

Od ukupno 3,4 miliona izbjeglica koje se nalaze unutar granica Iraka, većina od 43 odsto stiže iz provincije Anbar. Samo tokom marta svoje kuće je napustilo 50.000 ljudi. IOM navodi kako ih je čak 30.000 pobjeglo proteklih dana iz grada Heet, koji se nalazi zapadno od Ramadija. Tamo su se ponovo rasplamsale žestoke borbe između iračke armije i pripadnika IS-a.

Protiv IS-a su trenutno u toku dvije ofanzive koje izvodi Iračka armija u saradnji sa nekim milicijama i međunarodnom antiterorističkom koalicijom. Jedna se vodi oko Ramadija, a druga u regionu Salah ad-Din, u blizini gradova Samarra i Tikrit. Most Bzebiz preko Eufrata stoga ima vrlo važnu stratešku ulogu. Provizorna pontonska konstrukcija je granica između provincija Anbar i Bagdad. Drugi, stabilan most je u izgradnji.

Kontrola nad životom i smrću

Most u pravcu Bagdada može da pređe samo onaj ko ima specijalnu propusnicu za to ili dokaz da ima "sponzora". Nazhar Ghazi može da ga pređe kada pokaže da je saradnik programa za obnovu pod nazivom RIRP (Rebuild Iraq Recruitment Program). Njemačka vlada finansira njegovu organizaciju koja izbjeglicama s one strane mosta Bzebiz dijeli vodu.

U UN-u su zabrinuti zbog situacije u Anbaru. "Hiljade ljudi koji su mjesecima bili u okruženom gradu Heet sada pokušavaju da se prebace na sigurno", kaže Lise Grande, UN-ova koordinatorka za dostavu humanitarne pomoći. "Još nemamo nesmetan pristup tim ljudima i zabrinuti smo za njihovu sigurnost." Mnoge porodice su zaštitu potražile u ionako pretrpanim i improvizovanim izbjegličkim kampovima uz most, te u obližnjim gradovima.

Nazhar Ghazi i sam potiče iz Heeta. Porodičnu kuću ovog 27-godišnjeg Iračanina su ekstremisti IS-a prije godinu dana preuredili u svoju komandu. Saznao je da je njegova kuća sada na slobodnoj teritoriji. Ipak, situacija u regionu je nesigurna i nepregledna.

#

S druge strane mosta se već izdaleka vidi "Bijeli logor". "Bio je ovo prvi izbjeglički kamp u blizini mosta Bzebiz u kojem su podignuti bijeli šatori", objašnjava Nazhar Ghazi. Prije godinu dana ovdje su smještene prve izbjeglice iz Ramadija, njih 1500.

Ghazi i RIRP su bili među onima koji su podigli kamp. U roku od šest mjeseci izgrađeno je deset postrojenja za prečišćavanje vode - tri u Habbaniji, šest u okolini Ameriat al-Falludže i jedno u "Bijelom logoru". Ghazi i njegove kolege su iskopali bunare i postavili uređaje.

Čista voda i nedovoljno hrane

"Svako od ovih postrojenja trenutno raadi punim kapacitetom", kaže on. Izbjeglicama se dnevno raspodijeli 20.500 litara vode. Njemačka vlada podržava snabdijevanje ljudi vodom, u tu svrhu je izdvojila pola miliona eura. "To ipak nije dovoljno, jer dolazi sve više i više ljudi", navodi ovaj mladić. Osim toga postoji želja da se voda dostavi i ljudima koji se ne nalaze u kampovima.

Oni koji dobijaju vodu, cijene ove napore. "Zahvalni smo što imamo čistu vodu", kaže jedna žena koja s kanisterom u ruci stoji u redu pred velikom cisternom. "Na početku je voda dovlačena na kamionima i često je bila mutna i prljava", kaže jedan čovjek koji također stoji u redu. Mnogi ljudi su od ove vode dobijali proliv.

Bez obzira na to što vode za sada ima dovoljno, situacija u kampu je i dalje kritična. "Kad bi sve ostalo bilo kao i sa vodom...", žali se jedan mladić. Porcije hrane su vrlo male i ne dijeli se svima isto. Šatori su premali za ovoliki broj ljudi. Ovaj mladić i ne razmišlja o povratku u Ramadi. "Rat protiv IS-a još nije gotov, a ja ne želim da se nađem u situaciji da ponovo moram da bježim."