Vjetar duva praznim igralištem, koje se nalazi na izlazu iz mjesta Hercogenrat-Merkštajn, varošice na krajnjem zapadu Njemačke. Na još uvijek zelenom fudbalskom igralištu vjetar prevrće dva smeđa lista, crvenkasti pijesak atletske staze je mokar. Na nekada bijeloj fasadi sportske hale neko je crnom bojom ispisao ime lokalnog sportskog kluba SVS Merkštajn.

Unutra su smještene ukrajinske izbjeglice. Početkom avgusta sportska hala je pregrađena paravanima i u njoj je napravljeno mjesta za 80 ljudi. Sada je prostorija puna. Isto kao i sva ostala mjesta predviđena za izbjeglice u Hercogenratu.

Razočarana crkvena zajednica

Kilometar dalje, u sjedištu evangelističke zajednice, nalazi se tim za savjetovanje izbjeglica. Sveštenik Frank Ungeraten je upravo saopštio svojim saradnicima da će prema informacijama gradske socijalne službe tokom nedjelje i druga sportska hala biti pripremljena za izbjeglice.

Duboki uzdah oteo se ženama za stolom. Njih četiri su se nadale da cijela stvar neće otići tako daleko kao u izbjegličkoj krizi 2015/16. Tada su ljudi bili i u sportskim halama i pod šatorima. U gradu od 50 000 stanovnika naprosto nema praznih stanova.

„Sa tržišta je sve otišlo“, kaže Mahkameh Robatian, koji vodi savjetovalište. Više nema čak ni privatnih ponuda da se smjeste ratne izbjeglice. „Kod ovakvih povećanih cijena struje i gasa, ljudi često samo odmahuju rukom, jer im je preskupo“, kaže Olga Majer koja volonterski pomaže.

Preopterećeni pomagači

Od početka ruskog napada na Ukrajinu saradnice i saradnici Savjetovališta za izbjeglice su stalno angažovani na zbrinjavanju ljudi iz Ukrajine. Oni vode prve razgovore, pozivaju telefonom institucije, pomažu u ispunjavanju formulara, organizuju jezičke kurseve, traže smještaj, organizuju kurseve kuvanja i okupljanja uz kafu i kolač. Ohrabruju ljude, savjetuju i tješe – ako moraju, čuvaju i djecu.

Za članove crkvene zajednice se samo po sebi razumije da pomažu, ali sveštenik Ungeraten kaže da su „stalno preopterećeni“. I on sve manje ima vremena za svoje svešteničke obaveze. Dnevno dobije i do 60 molbi putem grupe sa društvenih mreža, namijenjene izbjeglicama. „Ljetos ste sve bile bolesene“, kaže Mahkameh Robatian, a žene potvrdno klimaju glavom, „Tijelo u jednom trenutku ne može više.“

Posao integracije na svim nivoima

Prema sveštenikovim objašnjenjima u grad veličine Hercogenrata godišnje bude raspoređeno između 50 i 60 izbeglica. „Sada su za tri mjeseca došle četiri stotine izbjeglica iz Ukrajine, trenutno ih imamo 530“. Uz to grad je primio i 850 ljudi koji su pobjegli iz 20 drugih zemalja. „Neki su našli posao, mnogi nisu – potreba za radom na integraciji ne prestaje.“

Da li je država donekle zakazala u upravljanju izbjegličkim problemom? „Rekao bih da jeste”, kaže Robatian, ali sveštenik Ungeraten brani kolege iz nadležnih službi: „U zavodu za socijalnu zaštitu su takođe preopterećeni, stalno rade prekovremeno, pa i tamo se sav teret svaljuje na kosti zaposlenih.“

I u Ahenu su sportske hale pune

U Ahenu, koji se nalazi svega 20 kilometara od Hercogenrata, situacija nije bolja. Gradonačelnica Sibile Kojpen je početkom avgusta povukla kočnicu za slučaj opasnosti i objavila da grad neće više primati ni ratne izbjeglice ni tražioce azila. Nema više smještajnih kapaciteta, a pune su i sportske hale.

Pritom je najveći broj od 4.000 prijavljenih Ukrajinaca smješten u privatna domaćinstva. Ahen je još prije rata imao relativno veliku ukrajinsku zajednicu. Od 2.800 ljudi, koji su smješteni u gradske stanove, domove, u zajednički smeštaj ili sportske hale, 960 su ukrajinske izbjeglice iz rata, a ostali su podnosioci zahtjeva za politički azil.

Kontejnerska naselja

Uglavnom Afrikanci, nekoliko Sirijaca i Ukrajinaca žive u kontejnerskom naselju, koje su 2016. podigli na jugu Ahena, na bivšem sportskom terenu. Tijesno je, naročito za pripremanje jela. Tuš i klozet su traženi jer su to jedina mjesta na kojima ljudi imaju privatnost. Najviše 120 ljudi ovdje može da se smjesti. Ali trećina kontejnera prokišnjava i tu niko ne stanuje. Upravo pokušavaju da im krovove presvuku katranom i tako ih poprave.

U ahenskoj Vijećnici uprava grada grozničavo radi na tome da prazne poslovne objekte preuredi u smještajne jedinice. Po planu bi se do kasne jeseni izbjeglice preselile iz sportskih hala u novi smještaj.

Lokalna samouprava oseća da su je ostavili na cedilu

„Sada shvatamo kako će ovaj rat vjerovatno dugo trajati, a ljudi će ostati ovdje, pa im je potrebno više od sportske hale”, kaže Sibile Kojpen. „To su porodice, to su različite etničke grupe, različiti uzrasti, svi oni se susreću u svakodnevici, to je konfliktni potencijal kojim moramo da upravljamo. Ako nemamo manje smještajne jedinice – to je veoma teško.“

Gradonačelnica podržava zahtjev Njemačke skupštine gradova i okruga da se održi samit o izbjeglicama. Savezna država mora bolje upravljati raspoređivanjem izbjeglica u zemlji ali mora i finansijski pomoći. Gradonačelnica Ahena kaže da je grad već potrošio 15 miliona evra. „To nam svakako moraju nadoknaditi“, kaže Sibile Kojpen.

Nije dovoljan samo krov nad glavom

Za lokalnu politiku time posao nije obavljen. „Potreban nam je uređeni sistem, da ne bismo ljudima – a to je za mene najvažnije – dali samo krov nad glavom i krevet, već više od toga. Mjesto u školi, u vrtiću, psihološko-socijalnu podršku, naročito kada su u pitanju porodice i djeca sa ratnim traumama.“

Tih stvari u Njemačkoj nema dovoljno, isto kao i smještajnih kapaciteta. U potrazi za stanom, izbjeglice se nalaze u konkurentskom odnosu sa domaćim stanovništvom. Tako je i u Herzogenrat-Merkštajnu. „Možemo opet da uputimo javni poziv kako bismo našli privatan smještaj. Bolje nego da ne pokušamo ništa“, predlaže Olga Majer koleginicama.

I mali uspesi su velika motivacija

Prisutni potvrdno klimaju glavom, mada je malo nade: „Najveći broj stanodavaca odmah kaže ne ili prekinu vezu kada čuju nešto o izbjeglicama”, kaže Mihaela Li, koja je u savjetovalištu nadležna za upravne i knjigovodstvene poslove. „Iskreno se obradujem, kada ipak pronađem stan za izbjeglicu. Ili mjesto za školovanje u privredi, nakon što sam napisala stotine aplikacija“, dodaje ona. To je njena motivacija.

Sveštenik kaže da se čovjek u takvim trenucima osjeća aktivan, a ne pasivan, a to motiviše ljude da pomognu. Ipak, postoje granice dobrovoljnog angažmana. „Dobili smo 25 avganistanskih izbeglica, pomoć zahtijeva izuzetno puno vremena, volonterski se to ne može postići.“

Sveštenik Ungeraten trenutno pregovara sa gradskom upravom o dodatnom osoblju za savjetovalište. Ali i tamo nema novca. Dvije izbjegličke hale progutaju „šestocifreni iznos“. U Hercogenratu se nadaju pomoći savezne države. „Mora biti i novca i novog osoblja“, kaže on. „Opštine su satjerane uza zid.“

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu