Kada je stigao autobus, Abas Kan je, kao da ga se to ne tiče mnogo, ležao na svom sivom ćebetu u Malom Pešavaru. Tako on i njegovi drugovi zovu majušnu prostoriju na prvom spratu starog skladišta. U jednom ćošku dotrajale cipele, a posvuda – prljava siva ćebad koja pružaju bar malo toplote, dok se temperatura u Beogradu kreće oko nule. Svi momci u toj sobi dolaze iz Pešavara i svi su malo prestari za autobus. Srpski komesarijat za izbjeglice hoće da prebaci nekoliko maloljetnika u zvanične kampove. „Možda ćemo za neki dan i mi doći na red", kaže Abas Kan, trgovac automobilima, koji kaže da su ga u njegovoj zemlji Talibani ucjenjivali i da su mu prijetili.

On je ovdje pet mjeseci, pa je tako već veteran u improvizovanom smještaju iza beogradske željezničke stanice. Trošno skladište smrdi – na muški znoj, urin, na zagušljivi dim vatri posvuda zapaljenih da bi izbjeglice grijale ruke ili skuvale sebi rijetku supu. Svuda su gomile đubreta.

Ovdje boravi više od hiljadu muškaraca i mladića; većina ih je iz Avganistana i Pakistana. Neki kažu da ne mogu da dobiju mjesto u regularnim centrima za azilante. Neki u te centre ni ne žele da idu – boje se da će ih odatle prebaciti u Preševo, u ozloglašeni logor na granici sa Makedonijom. A odatle je, kako to ovdje mnogi vjeruju, izgon iz zemlje lako moguć. A neki prosto čekaju krijumčare koji, po svemu sudeći, u Beogradu imaju i svoj glavni štab.

Osim toga, ovaj grad se nalazi na geografski povoljnoj poziciji – na oko sat vožnje od hrvatske i dva sata od mađarske granice. Abas Kan je već „isprobao" oba pravca – uzalud. „Tokom noći smo prešli hrvatsku granicu i pješačili smo nekih 18 sati. Kada su nas uhvatili policajci, uzeli su nam novac i mobilne telefone. Udarali su me kao bokseri, a kada sam pokušao da rukama zaštitim glavu, udarali su me još jače", uzbuđeno pripovijeda. A potom povlači ćebe do grla – muči ga prehlada; ljekar mu je prepisao tablete.

Novi kamp

„Mnogi nam dolaze sa kožnim infekcijama ili respiratornim problemima", kaže Nemanja Radovanović, ne skidajući zaštitnu masku sa usta. Nema ni razloga da je skida, jer vrata furgona Ljekara bez granica, tu, preko puta Željezničke stanice, neprestano treskaju: stalno pristižu novi pacijenti. Radi se najčešće o uobičajenim oboljenjima, ali ima i težih stvari: „Do sada smo imali pet slučajeva smrzavanja; te ljude smo morali da odvedemo kod hirurga na kliniku. A ima i opekotina od logorske vatre", kaže mladi ljekar.

O skladištu punom bolesnih i vašljivih ljudi se u Srbiji govori već mjesecima. Ali, tek poslednjih dana, kada je Beograd prekrio snijeg, a temperatura pala na minus 15, strani novinari su počeli da opsjedaju ovo mjesto puno bizarnih motiva za slikanje. Mnogi imaju utisak da sada država želi da pred kamerama pokaže da je aktivna i da zato šalje ovamo autobuse koji izbjeglice – kako saznaje DW – odvoze u Obrenovac, na oko 30 kilometara od Beograda. Tamo vlasti sukcesivno osposobljavaju prostorije u jednoj napuštenoj kasarni da bi tu smjestili izbjeglice iz Krnjače i sa Željezničke stanice. Prva četiri autobusa su već pristigla na to odredište.

Nezvanično se priča da bi skladište iza Željezničke stanice uskoro moglo da bude ispražnjeno. „Nadamo se da će migranti hteti u prihvatilište koje je u blizini Beograda", rekao je jedan portparol Komesarijata za izbeglice. Prema njegovim rečima, država ne može da se proglasi odgovornom za lošu situaciju kod Železničke stanice: mjesta ima širom zemlje i tamo se može otići – samo to treba i htjeti.

Ilegalno proterivanje

Za loše stanje je kriv mali broj pomagača koji ohrabruju izbeglice da ostanu na ulicama – tako to zvanično tvrde. Otkako je vlada početkom novembra „preporučila" nevladinim organizacijama da više ne dijele hranu i odjeću izbjeglicama, ostala je samo šačica pomagača. Tu je međunarodna grupa koja se zove Hot Food Idomeni, po seocu na grčko-makedonskoj granici, koje je dugo predstavljalo simbol izbjegličke krize. Oko podne oni dijele tople obroke: stotine ljudi strpljivo čekaju na svoju porciju pasulja i komad hljeba.

Radoš Đurović je na čelu nevladine organizacije „Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila". On se bavi pravnim savjetovanjem, ali i kritikuje vladu. „Zvaničnici pričaju javnosti da se ovi ljudi radije smrzavaju nego da idu u kampove. To naravno nije tačno. Kamp u Beogradu je prepun, izbjeglice se prebacuju na mjesta koja su dijelom udaljena stotine kilometara, a nema organizovanog transporta. Osim toga, od svojih sunarodnika su čuli za ilegalna protjerivanja i boje se."

Pomagač iz Švajcarske

To nisu samo puke glasine. Sredinom decembra, policajci su iz jednog linijskog autobusa izvukli jednu sedmočlanu iračku porodicu i poslali je – van graničnog prelaza – iako su ovi Iračani bili uredno registrovani i na putu ka jednom prihvatilištu u Srbiji. U Ministarstvu unutrašnjih poslova niko ne zna ko su ti policajci i po čijem naređenju su radili. Istraga tog slučaja je ostala bez rezultata.

Srpska vlada se opet ponaša kao dobar đak, smatra Đurović. Kada je njemačka granica bila otvorena i Beograd je bio velikodušan. Srpski premijer je čak kritikovao svog mađarskog kolegu Orbana zbog gradnje ograde na granici sa Srbijom. Ali sada u čitavoj Evropi važe druga pravila i Srbija im se marljivo prilagođava. „Naša vlada ima 6.000 mjesta u izbjegličkim kampovima i nijedno više. Kada nema dovoljno kapaciteta, onda se gubi kontrola i to je loše – kako za izbjeglice tako i za domaće stanovništvo".

A onda su se u hali svi okupili oko jednog čovjeka koji je izgledao kao da ima nešto važno da kaže. „Rasplakao sam se kada sam ovo vidio", kaže Lukas Zigfrid i pokazuje na halu: „To me je vratilo u 19. vijek To su okolnosti koje usred Evrope ne bismo smjeli da dozvolimo". Ovaj agilni aktivista iz Bazela je prije 11 godina osnovao organizaciju Elim Open Doors koja se stara o integraciji izbjeglica na švajcarskom tržištu rada: „Švajcarska je prije nekoliko godina primila kontingent od oko 3.000 sirijskih izbjeglica koje su bile posebno ugrožene. I ovi ljudi su ugroženi i ja želim da sa ovom listom dođem do švajcarske vlade" – kaže Zigfrid sa entuzijazmom koji u ovoj situaciji izgleda gotovo neprimjereno.

U Malom Pešavaru, Abas Kan se nada da će jednom stići do Francuske. Za večeras ima nešto skromnije planove – da poslije više dana konačno pojede nešto ukusno. Njegov drug već sjecka paradajz i luk. „To je naša baka, ona kuva za nas", kaže šaljivdžija Abas: „samo još da dodamo teleću džigericu. Čovječe, kako je to ukusno!"