Na groblju smrdi. U neposrednoj blizini se nalazi rafinerija nafte, vjetar stalno raznosi miris koji podsjeća na pokvarena jaja. To je nažalost bio jedini dio zemlje koji je, s obzirom na cijenu, došao u obzir, objašnjava Saddeq Jiash iz Crvenog polumjeseca za Deutsche Welle. Brojni vrlo pobožni Libijci ne žele da migranti budu sahranjeni na njihovom groblju. Jiash ima zadatak da pronađe mjesto posljednjeg počinka za ljude koji su pri pokušaju dolaska u Europu izgubili život. Više od 1500 mrtvih je do sada sahranio, mnoge u masovnim grobnicama. "Zapravo bismo sve trebali napraviti mnogo bolje", izvinjava se Jiash. No pored vanrednih uvjeta koji vladaju ovdje je riječ više o pragmatičnim rješenjima, nego onima koja su dostojna čovjeka. Samo u ovoj godini se na putu u Europu utopilo 2000 ljudi.

Krijumčari profitiraju na neuspjesima političara

Karl Kopp iz njemačke organizacije Pro Asyl, koja se bori za zaštitiu ljudskih prava je masovno umiranje ljudi u Sredozemlju nazvao "najtužnijim poglavljem europske erozije". Erozije koja je počela još prije enormnog izbjegličkog vala u pravcu Evrope i koji ju je u posljednje dvije godine gurnuo u dugotrajnu krizu - bez izgleda u skori kraj. 

Neželjeni profiter ove krize je krijumčarska industrija. Promet krijumčara na sjeveru Afrike u međuvremenu iznosi pola milijarde eura. I dok su prije postojali samo "krijumčari po potrebi" sve je više organiziranih i visokoprofesionalnih bandi koje migrantima obećavaju pristup Europi. 

"Nažalost rješenja više nisu tako jednostavna kako bismo rado željeli", smatra Guntram Wolff iz europskog Think Tanka Bruegel. Ipak bez otvorene debate o neprijatnim činjenicama i strukturalnim deficitima aktuelne politike prema migrantima problem će, prema mišljenju brojnih promatrača, u narednim godinama postati još veći. A time i promet krijumčarske industrije.

Činjenica 1: Europa - zajednica solidarnosti koja ne funkcionira

Još od 90-ih godina je Europa pokušala dogovoriti jedinstvene smjernice oko prava na azil. Ipak stalno je dolazilo do neuspjeha zbog nedostatka političke volje nekih zemalja članica - i nedostatka prodornosti Europske komisije. "Upravo nam se to sada razbija o glavu", kaže Kopp. "A onda jedan Orban (mađarski premijer - op. red.) razmišlja: "Mene ne zanima europsko pravo, možete me kazniti u "mjesecu limburgu"." Za razliku od brojnih drugih područja u pitanju izbjeglica ni pritisak jakih nacija poput Njemačke ne doprinosi tome da istočnoeuropske zemlje prime više tražitelja azila, smatra istraživač migracija Oliviero Angeli sa Univerziteta u Drezdenu. "Vlade se jednostavno previše plaše svojih vlastitih birača", kaže on. I u istočnoj Europi je odbijanje izbjeglica izrazito jako, kaže on.

Činjenica 2: I u Njemačkoj je zatajilo pravo na azil

"Imamo europsku, ali i unutarnjemačku lutriju", smatra istraživač migracija Oliviero Angeli sa Univerziteta u Drezdenu. Šanse izbjeglica za status koji im pruža zaštitu su i u Njemačkoj čak jako ovisne od toga u kojoj zemlji se podnosi zahtjev. Kopp, koji se bavi zaštitom ljudskih prava, u tome vidi zakazivanje službenika koji su nadležni za proces izdavanja azila jer su često preopterećeni i loše pripremljeni. S druge strane, kako on kaže, postoji i sasvim jasan politički cilj.

"Ako je primjerice stopa pružanja zaštite Afganistancima još iznosila 70 posto i dvije godine nakon toga pala ispod 50 posto, dok je istodobno nasilje u zemlji eskaliralo, onda to mora imati veze sa nečim drugim", kaže Kopp. Kada je odjednom bilo puno Sirijaca u zemlji počeli smo razlikovati izbjeglice prve, druge i treće klase - a onda su samo još sirijske izbjeglice bile "prave" izbjeglice, kaže Kopp.

Činjenica 3: Brojne izbjeglice nemaju pravo na zaštitu

"Ljudi bježe od rata, terora i protjerivanja". Ovo se može stalno pročitati u izvještajima o izbjeglicama. Ipak većina procjena polazi od toga da oko polovine svih izbjeglica napušta zemlju iz ekonomskih razloga - prije svega ako dolaze iz zapadne Afrike. No činjenica je da ovi ljudi prema kriterijima "Ženevske konvencije o izbjeglicama" nemaju pravo na status koji im pruža zaštitu. No unatoč tome brojne izbjeglice, koje bježe od siromaštva, pokušavaju podnošenjem zahtjeva za azil dobiti pravo na ostanak - katkad i navođenjem pogrešnih činjenica. Neki istraživači migracija skreću pažnju na to da kao razlog za bijeg važe i povrede ljudskih prava u zemljama porijekla.    

Činjenica 4: Ne možemo riješiti problem u zemljama porijekla

"Konačno moramo pobijediti uzroke izbjeglišta u zemljama porijekla". Ovako zvuči omiljeni zahtjev u komentarima i nedjeljnim diskusijama. Ipak to je nažalost pokušaj rješenja koji je moguć za najranije nekoliko desetljeća. S jedne strane studije pokazuju, da sa ekonomskim razvojem broj migranata ipak najprije raste. Jer godišnja zarada u zemljama porijekla bi morala iznositi djelomice utopijskih 8000 do 9000 eura po glavi  stanovnika kako bi se ljudi odvratili od migracije. S druge strane ova računica ne ide bez podrške političkih elita ovih zemalja. A ona unatoč svim lijepim riječima ove zemlje često nemaju uopće interesa u tome da svoje građane odvrate od migracije. "One prije svega imaju interes u održavanju statusa quo - i da bijesni, mladi ljudi napuste zemlju", kaže ekonomista Wolff. Osim toga tu su i enormni prilozi koji u ove zemlje dolaze u formi financiranja za povratak migranata.

Neophodno je više legalnih migrantskih puteva

Što se sada pored svih problema može uraditi? Skoro svi eksperti upućuju na to da samo jedna mješavina mjera može pomoći. Tu spada konsekventna borba protiv krijumčarskih bandi i njihovih metoda nedostojnih čovjeka, tu spada i ustrajna politička borba za pravedniju raspodjelu (migranata - op. red.) u Europi. No tu spada i to da se razmisli o novim migrantskim putevima, dalje od preopterećenog i ponekad zloupotrebljenog sistema azila s jedne strane i utopijskih zahteva o visoko-kvalifikovanim radnicima na drugoj strani.

Prema navodima ekonomiste Wolffa upravo se o tome treba promisliti. "Ja sam ovdje otvoren za miks različitih puteva", kaže ovaj ekspert. To može ići od humanitarnih kvota do izvlačenja na lutriji. "Ali samo ako uspostavimo legalne migrantske puteve, potpokavamo poslovne modele krijumčara i pobjeđujemo bijedu na Sredozemlju."

To bi vjerojatno pozdravio i Siddeq Jiash iz Crvenog polumjeseca. Uprkos masovnim grobnicama, groblje o kojem se brine, odavno prijeti da dođe do granice svojih kapaciteta.