Neupitno je da će Frank-Valter Štajnmajer, koji još obavlja funkciju ministra spoljnih poslova, biti dobar predsjednik Njemačke. Naravno, ako bude izabran, ali to skoro da je sigurno. On će stvoriti lijepu sliku, zemlju u inostranstvu prezentovati sa stilom, a u zemlji se držati razborito i povremeno upozoravati.

Njegovi govori neće imati duh njegovog prethodnika, Joahima Gauka, neće biti vickasti i retorički mudri kao Johanesa Raua, ali će njegovi govori biti ozbiljni. S obzirom da on nije veliki retoričar, a moć predsjednika se ogleda u riječi, on će pokušati trezveno i stručno da imenuje probleme u zemlji. Od njega se zato ne očekuju ni briljantni i istorijski govori kao što su to bili govori Riharda fon Vajcsekera, Teodora Hojsa ili Romana Hercoga. Štajnmajer zastupa umjerenu i razumnu politiku. A to nije malo u ovo turbulentno vrijeme - između Putina, Trampa, Erdogana i krize Evropske unije.

Njega je izabrala njemačka kancelarka, Angela Merkel. Ne - ona je pustila da ga izaberu. Njen koalicioni partner, šef SPD-a Zigmar Gabrijel ju je zajedno sa predsjedavajućim njene sestrinske partije CSU, Horstom Zehoferom, ju je izigrao. Merkel je, s obzirom  na odnos snaga u parlamentu, htjela da se konsenzusom dođe do kandidata. No, jedan mogući kandidat to u startu nije htio, predsjedavajući Bundestaga Norbert Lamert. Merkel je onda pustila da se stvari događaju dok Gabrijel odjednom nije kao kandidata predstavio Frank-Valtera Štajnmajera. Sedmicu dana kasnije Merkel je bila matirana - i Štajnamajera proglašava razumnim i politički umjerenim kandidatom.

Merkel, koja je najmoćnija žena na svijetu (što nije pogrešno), uzdrmana je na domaćoj sceni. Prvo zbog izbjegličke krize, koja je nagrizla njen autoritet, a onda zbog ove čudne kandidature. Zar se stvarno može zamisliti da u CDU, najvećoj njemačkoj partiji, nije mogao naći niko ko bi odgovarao tom položaju? To je nezamislivo. Zar se nije mogao naći niko ko bi bio spreman da se kandiduje, pa i sa opasnošću da će izgubiti, što je normalno za jednu demokratiju?  Nezamislivo. Nezamislivo? Ili u međuvremenu najbolji kandidati istupaju samo ako su sigurni da će pobjediti?

Jer, baš nakon Trampove pobjede, nakon žestokih udara na elite svuda u svijetu, nakon serije pobjeda autoritarnih populista poput Erdogana, nakon referenduma o Brexitu - pravi znak bi bio da jedan protiv drugog nastupe dva veoma dragocjena kandidata. I ne da se oko predsjednika pogađaju moćnici, već da o tome odlučuju poslanici na saveznom i pokrajinskom nivou. I u tom slučaju bi, opet neupitno, Štajnmajer imao šanse. Ali, i kandidat Unije takođe.

Merkel se taktički zapetljala. Ona nije vidjela mogućnost da i sama nekog odredi - kao Gabrijel. Ona se umanjivala više nego što je potrebno. Ali, prije svega ona je svima uskratila šansu na demokratski dvoboj. Štajnmajer bi možda uprkos tome postao predsjednik. I vjerovatno jedan dobar i poštovan predstavnik ove zemlje. Ali, to je mogao da osvoji i neko drugi. Možda čak i jedna žena. Jedna žena u dvorcu Belllevue bi nakon 67 godina  takođe bila odgovor na ova teška vremena. A takvo jedno kandidovanje bi oduzelo vjetar iz jedara onima koji stalno tvrde kako 'oni gore rade šta hoće'. Tako su izbori za njemačkog predsjednika 2017. - propuštena prilika.