Uzmemo li dostupne studije o mladima u Srbiji, onda nam se pokazuje sljedeća slika: Mladi većinski neće izaći na izbore. Ne vjeruju nijednoj partiji, niti su članovi. Imaju veoma loše mišljenje o institucijama države i vodećim političarima. Informišu se neredovno, uglavnom na društvenim mrežama.

Ako nisu nezaposleni, imaju privremene radne ugovore u poslovima za koje nisu školovani, teško se otcepljuju od roditelja, uglavnom iz finansijskih razloga. U dobrom broju traže priliku da odu u inostranstvo. Njihova zastupljenost u političkim strukturama je skoro zanemarljiva. A za vodeće političare zemlje čak i u vrijeme predizborne kampanje mladi su – nevidljivi.

Radule Perović iz Biroa za društvena istraživanja (BIRODI) kaže da su akteri koji učestvuju na izborima na televizijama sa nacionalnom frekvencijom kao i na televiziji N1 u posljednjih osam dana istupili 850 puta, a spomenuli su mlade kao temu svega 20 puta. To je 2,3 odsto.

Problemi mladih

Alternativni izvještaj o položaju i potrebama mladih u Republici Srbiji – 2019. godina, koji je potpisao Boban Stojanović, a objavila Krovna organizacija mladih Srbije (KOMS), navodi niz problema sa kojima se, po riječima ispitanika, suočavaju mladi.

Najveći problem na koji su svi ukazali je – nezaposlenost. Ali spisak je pozamašan: Nedostatak kulturnih sadržaja u manjim sredinama, veliki broj mladih koji odlaze u inostranstvo, nedovoljna dostupnost stanovanja i prevoza, nedostatak podrške, lažne diplome i lažni doktorati, obrazovanje, neuređeno tržište rada – izrabljivanje, kršenje radnih prava i mobing.

Mladi su pokazali i izrazitu samokritičnost, navodeći kao problematične nezainteresovanost, nepoznavanje svojih prava, nedostatak svijesti da bi mladi trebalo da učestvuju u društvenom životu, nepoštovanje starijih.

I u istraživanju koje je također prošle jeseni proveo Centar za slobodne izbore i demokratiju (CeSID), a objavljeno je i na sajtu Ministarstva za omladinu i sport, nalazi su istovjetni, ali je interpretacija nešto blaža. U predizbornoj nedjelji važan je podatak iz ove studije da tek 6 odsto mladih vjeruje političkim partijama. Nepovjerenje u tako drastičnim razmjerama obuhvata skoro sve institucije sistema – od opštinskih do republičkih vlasti.

Kao da ih nema?

Dragan Popadić, socijalni psiholog i redovni profesor na Odjeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu je koator studije Fondacije Fridrih Ebert o mladima u Srbiji. On za DW kaže da se predizborna kampanja ovog puta ne vodi sa nekim velikim žarom i željom da se probude uspavani i pridobiju neodlučni: „Ako su kampanje pretežno usmjerene ka nekoj ciljnoj grupi, to svakako nisu mladi“.

Popadić konstatuje da je čak i Srpska napredna stranka (SNS), koja ima najveće resurse, samo jedan predizborni spot posvetila mlađim biračima: „SNS u stvari nema posebnog interesa da se obraća mladima. Njihova ciljna grupa su sredovječni i stariji, a to je ciljna grupa i velike većine ostalih stranaka. Teško da će u kampanji zainteresovati mlade za vlastiti program, a oni koji bi u kampanji bili nagovoreni da izađu na izbore vjerovatno bi glas prije dali drugim strankama“.

A fokus opozicije koja izlazi na izbore? Profesor Popadić kaže da se ni te stranke ne obraćaju mlađim ljudima: „Mene zaista iznenađuje sa kolikim odsustvom kreativnosti i jasnog cilja se, kod opozicionih stranaka koje izlaze na izbore, pristupilo predizbornoj kampanji“.

Generacijski jaz

Ukoliko pogledamo stranke koje izlaze na izbore, jedina inovativnost se sastoji od nekoliko promašenih spotova i od naziva lista. Ujedinjena demokratska Srbija (UDS) – to su veterani srpske politike Nenad Čanak i Gordana Čomić, u udruženom sinergetskom poduhvatu s nizom manjih organizacija i stranaka.

Iza „mladalačkog“ naziva „Metla 2020“ krije se Demokratska stranka Srbije (DSS) koju zaista ne bije glas omladinskog pokreta. A nekada buntovni pokret „Dosta je bilo“ prekrečio je taj naziv i dopisao „Suverenisti“. Iza Narodnog bloka se ušančio neuništivi Velja Ilić.

Sergej Trifunović kao šef Pokreta slobodnih građana (PsG) bi možda mogao da zainteresuje dio mladih koji voli psovke i ponuđeni model antipolitičara, ali je izvan protestne poze taj glumac do te mjere politički nedopečen, da se to njegovom odglumljenom ili stvarnom iskrenošću ne može pokriti.

Jednini kandidati koji pokazuju generacijsku srodnost s populacijom ispod 30 godina jesu djevojke i mladići sa liste „Jedan od pet miliona“. Bivši studentski protestni šetači, a sada novopečeni političari imaju ideje – besplatna prva godina studija za sve, vraćanje penzionerima onog što im je uzeto s kamatom, četiri klinička centra umjesto jednog stadiona… Međutim, njihova vidljivost i prepoznatljivost nije zagarantovana čak ni u njihovom prirodnom miljeu – na internetu. Kada u Gugl ubacite naziv liste, niz pogodaka na vrhu označava vrijeme protestnih šetnji, a ne izbore 2020.

Neumoljive statistike

U grupu mladih statističari svrstavaju osobe u starosti od 15 do 30 godina. Njih je u Srbiji 16,7 odsto, što sačinjava šestinu populacije. A aktuelnom sazivu Narodne skupštine Republike Srbije samo je četvoro poslanika mlađih od 30 godina. Dakle, skoro 17 odsto stanovništva je predstavljeno sa 1,6 odsto poslanika svoje starosne grupe. Najverovatnije se taj odnos neće bitno promijeniti ni u novom sazivu.

Da li su mladi Srbije prirodni bojkotaši? Dragan Popadić kaže: „Izgleda da na mlade najviše računa grupacija koja je za bojkot izbora, kojima su pasivni i nezainteresovani mladi ovoga puta prirodni saveznici. I ova grupacija bi, međutim, mogla da mlade vidi ne samo kao – srećom – uspavane glasače, već i kao aktivne saveznike, koji im svojom energijom i entuzijazmom, spojenim sa nezadovoljstvom stanjem u društvu mogu pomoći u promovisanju ideje bojkota. Bar koliko ja vidim, i ovo je izostalo“.

Spomenuta istraživanja pokazuju da mladi sve više naginju stavu da bi Srbija trebalo da se osloni na Rusiju, sve su skeptičniji prema Evropskoj uniji, ali kada razmišljaju o odlasku ogromnom većinom svoje radno mjesto vide negdje na Zapadu. Jezičke kompetencije za to uglavnom posjeduju.

Za razliku od svog ministra spoljnih poslova oni dvotrećinski govore engleski. A broj onih koji aktivno koriste njemački se za samo tri godine povećao sa osam na 14 odsto. To govori da mladi pakuju kofere. Da podsjetimo – predizborni slogan vladajuće stranke glasi – za našu djecu. To je obraćanje roditeljima preko glava mladih.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android