Bundestag je izglasao nepovjerenje njemačkom kancelaru. Za Olafa Šolca glasalo je 207 poslanika, a protiv 394. Uzdržanih je bilo 116. Tako Šolc nije dostigao većinu od 367 glasova.

Socijaldemokratski kancelar Šolc time je formalno uklonio sve prepreke za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora u Njemačkoj. Od raspada takozvane „semaforske koalicije“ koju su predvodile Socijaldemokrate (SPD) u partnerstvu sa Zelenima i Liberalima (FDP), Njemačka je bila dobrim dijelom blokirana u najvažnijim pitanjima. Nakon što su Liberali istupili i vlade, Šolcov kabinet Socijaldemokrata i Zelenih više nije imao većinu u Bundestagu. Bez podrške opozicije vlada više ništa nije mogla da uradi.

Počela kampanja u parlamentu

Pritom postoji potreba za hitnim djelovanjem. Primjeri su podrška Ukrajini koju je napala Rusija, loša ekonomska situacija u Njemačkoj ili migraciona politika. Zato je Šolc i želio raspisivanje izbora.

Nakon izglasavanja nepovjerenja Šolc je još jednom u Bundestagu ponovio ozbiljne optužbe na račun Liberala rekavši da su oni „nedjeljama sabotirali sopstvenu vladu“. Šolcov polusatni govor i potonja dvočasovna debata u njemačkom parlamentu djelovali su kao početak predizborne kampanje. Šolc, koga SPD ponovo kandiduje za kancelara, zalagao se za reformu tzv. „kočnice zaduživanja“. S druge strane, opozicioni političar i kandidat za kancelara konzervativnih Demohrišćana, Fridrih Merc, okrivio je kancelara za „jednu od najvećih ekonomskih kriza u poslijeratnoj istoriji" u Njemačkoj. Zbog toga se, rekao je, zemlja suočava sa „ogromnim naporom“.

Odluka je formalno na predsjedniku države

Poslije izglasavanja nepovjerenja, Šolc je zatražio od predsjednika države Frank-Valtera Štajnmajera da raspusti parlament. Predsjednik za taj potez ima zakonski rok od 21 dan. Štajnmajer je još prije nekoliko nedjelja naznačio da je saglasan s tim, kao i sa terminom vanrednih parlamentarnih izbora koji su dogovorili SPD. Zeleni i opozicioni Demohrišćani (CDU/CSU): 23. februara 2025.

Inače se parlamentarni izbori u Njemačkoj održavaju svake četiri godine, ali u posebnim, kriznim situacijama, prije svega onda kada kancelar u parlamentu izgubi većinsku podršku, raspisuju se prijevremni izbori.

U Njemačkoj se to dešava izuzetno rijetko. Ipak, takvi vanredni izbori mogu da budu demokratsko sredstvo ponovnog uspostavljanja legitimiteta i sposobnosti djelovanja vlade. Međutim, pretpostavka za raspisivanje takvih izbora je pristanak više ustavnih organa, prije svega predsjednika države.

Vanredni izbori samo u dva slučaja mogući

Prema njemačkom Ustavu parlament ne može sam da odluči da se raspišu novi izbori. Ni kancelar ne može da donese takvu odluku. Umjesto toga, prijevremeno raspuštanje parlamenta Ustav predviđa u dva slučaja. Kada kancelar poslije izbora nije u stanju da dobije apsolutnu većinu – dakle, jedan glas više od polovine poslanika – onda predsjednik države može da raspusti Bundestag. To se do sada u istoriji Savezne Republike Njemačke još nije desilo.

U drugom slučaju, kancelar postavlja Bundestagu pitanje o povjerenju. To mu omogućava da preispita da li još uvijek raspolaže sa neophodnom podrškom većine poslanika. Ako mu većina izglasa nepovjerenje, onda predsjednik države na prijedlog kancelara može da raspusti Bundestag u roku od tri nedelje. Postoji i mogućnost da kancelar da ostavku ili da formira manjinsku vladu. Ali, ako izabere da predsjedniku države predloži raspuštanje parlamenta, onda predsjednik mora da donese odluku u predviđenom roku.

Istorija vanrednih izbora u Njemačkoj

Čim se raspusti parlament, novi izbori moraju da budu zakazani u roku od 60 dana. Organizuju se potpuno isto kao i redovni izbori. Za sprovođenje su nadležni Savezno izborno rukovodstvo i Ministarstvo unutrašnjih poslova. Birači imaju dva glasa, jedan za direktnog kandidata, a drugi za pokrajinsku listu neke partije.

Do sada su vanredni izbori u Saveznoj Republici Njemačkoj raspisani tri puta i to: 1972, 1983. i 2005.

Vili Brant – zbog svoje „politike prema Istoku"

Socijaldemokratski kancelar Vili Brant je 1972. dosljedno sprovodio politiku razumijevanja i pomirenja prema istočnom, socijalističkom lageru. To je nailazilo na veliki otpor u samoj Zapadnoj Njemačkoj, ali i u koalicionoj vladi Socijaldemokrata i Liberala. Brantova vlada spala je na podršku 248 poslaničkih glasova, a demohrišćanska opozicija imala je isto toliko.

Takva situacija paralizovala je vladu. Kancelar Brant je 24. juna 1972. izjavio da „građani imaju pravo na to da se u zakonodavstvu ne dešava zastoj“. Dodao je da raste opasnost od toga da „opozicija odbije konstruktivnu saradnju – zato saopštavam da želimo vanredne izbore“.

Da bi to ostvario, Brant je morao da postavi pitanje o povjerenju i da namjerno izazove izglasavanje nepovjerenja. Zbog toga su ga žestoko kritikovali, između ostalog i sudije Ustavnog suda, koji su iznosili mišljenje da kancelarovo postavljanje pitanja o povjerenju s namerom da se izgubi većina i raspišu vanredni izbori nije u duhu Ustava. Brant se nije pokolebao i Bundestag mu je izglasao nepovjerenje 20. septembra 1972. Na vanrednim izborima 19. novembra 1972. Brant je trijumfovao. Socijaldemokrate su imali istorijski najbolji rezultat sa 45,8 odsto glasova. Izlaznost je bila čak 91,1 odsto, što je najbolji rezultat u istoriji Savezne Republike Njemačke.

Kol dodatno pribavlja legitimitet vladi

Drugi put su vanredni izbori raspisani 1983. Demohrišćanski kancelar Helmut Kol je 1982. izabran tako što su Liberali, koji su do tada vladali sa Socijaldemokratama, promijenili stranu i zajedno sa Demohrišćanima izglasali nepovjerenje socijaldemokratskom kancelaru Helmutu Šmitu.

Međutim, pošto je nova koalicija nastala u parlamentu, a ne na osnovu izbora, Helmut Kol je 17. decembra sračunato doveo do glasanja o povjerenju, te izglasavanja nepov1jerenja – što je značilo vanredne izbore. Tada je rekao: „Omogućio sam put do vanrednih izbora da bih stabilizovao vladu i dobio jasnu većinu u Bundestagu.“

Nekoliko poslanika je protiv takvog postupka podnijelo tužbu Ustavnom sudu. Sudije su vijećale 41 dan i donijele odluku da je Kolov put do vanrednih izbora legitiman, ali su u isto vrijeme naglasile da on može da se koristi samo u „pravoj" krizi. Na vanrednim parlamentarnim izborima 6. marta 1983. Helmut Kol je pobijedio s jasnom većinom je potvrđen kao kancelar.

Prijevremeni izbori zbog sporne reforme – Šreder se preračunao

Za treće prijevremene izbore 2005. odgovoran je tadašnji socijaldemokratski kancelar Gerhard Šreder, koji je vladao u koaliciji sa Zelenima. Njegova partija izgubila je niz pokrajinskih izbora, a podrška u Bundestagu bila je ugrožena, posebno zbog reformskog paketa „Agenda 2010“. Te reforme drastično su promijenile socijalni sistem i tržište rada. Šreder je jula 2005. smišljeno postavio pitanje o povjerenju da bi mu bilo izglasano nepovjerenje i tako je inicirao vanredne izbore.

„Čvrsto vjerujem u to da većina Nijemaca želi da nastavim ovim putem, ali samo uz pomoć novih izbora mogu da raščistim stvari“, objasnio je Šreder. Njegova računica je, međutim, bila pogrešna. Na vanrednim parlamentarnim izborima 18. septembra 2005. tesnim rezultatom pobijedili su njemački Demohrišćani koje je predvodila Angela Merkel. Ona je u koaliciji sa Socijademokratama dobila kancelarsku poziciju. To je bio početak njene šesnaestogodišnje vladavine.

*ovaj članak je najpre objavljen na njemačkom jeziku

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu