Predsjednički izbori u Bjelorusiji dugo vremena nisu bili tako uzbudljivi kao što su izbori koji se održavaju u nedjelju (9. avgusta). Najprije je sve izgledalo kao da će to opet biti samo rutinska pobjeda autoritarnog vođe Aleksandra Lukašenka. Ovaj 65-godišnjak, bivši direktor sovjetskog poljoprivrednog preduzeća, bivšom sovjetskom republikom na istočnim granicama EU vlada od 1994. godine. On je po dužini na funkciji najstariji predsjednik u Europi i zbog svog stila vladavine u medijima na zapadu Europe ga nazivaju “posljednjim europskim diktatorom”.

Ipak ovi izbori su se pokazali drugačijim nego što je to Lukašenko zamislio.

Najprije se umiješala pandemija korona virusa. Na početku je Lukašensko ismijavao i ignorirao ovu bolest. Predsjednik je preporučio votku i posjetu sauni kao zaštitno sredstvo, odustao je od uvođenja lockdowna, da bi koncem jula morao priznati da je sam zaražen virusom korona. Njegovi protivnici su naprotiv problem ranije shvatili ozbiljno, nosili maske i držali distancu. Brojni, od oko 9,5 miliona Bjelorusa, su bili ljuti zbog toga kako se država odnosi prema epidemiji. I dio pripadnika državne službe je bio nezadovoljan. 

Kandidati iz nomenklature

Možda je to bio jedan od razloga zašto su dva predstavnika vladajuće elite najavila svoju kandidaturu na predsjedničkim izborima.

Jedan je Viktor Babariko, koji je dugo godina bio direktor Belgazprom banke, podružnice ruskog energetskog diva Gazprom. Babariko slovi za moćnu osobu i vrlo brzo je dobio na popularnosti. Drugi je Valerij Zepkalo, bivši diplomata i rukovoditelj jednog projekta visoke tehnologije.

To da su obojica odlučila biti protukandidati Lukašenku, predstavlja veliko iznenađenje ove izborne kampanje. No nisu dospjeli daleko, i iz formalnih razloga im nije dozvoljen izlazak na izbore. 

Babariko je uhapšen i nalazi se u istražnom zatvoru zbog navodnog privrednog kriminala, a Zepkalo je navodno, nakon što mu nije dozvoljen izlazak na izbore, sa svojom porodicom otputovao u Rusiju.

Društvo u tranziciji

Za razliku od susjedne Ukrajine, stanovništvo u Bjelorusiji je dugo slovilo kao politički pasivno. Razlog između ostalog leži i u relativno uspješnoj ekonomskoj politici predsjednika Lukašenka, koja je dugo profitirala od uske povezanosti sa Rusijom. Ali proteklih godina ovaj model pokazuje slabosti i sa Rusijom je stalno dolazilo do sukoba oko isporuke energije. 

U svakom slučaju se čini da je spremnost na proteste među Bjelorusima porasla. Tokom skupljanja potpisa za predsjedničku kandidaturu Lukašenkovih protivnika, zabilježeni su dugi redovi, a širom zemlje su se održali protesti protiv hapšenja kandidata.

Među njima je bila i Svetlana Tihanovskaja. Ova 37-godišnja domaćica je u samo nekoliko sedmica postala simbol Lukašenkovih protivnika. Nakon što je njenom suprugu, poznatom blogeru Sergeju Tihanovskiju, zabranjen izlazak na izbore, ona se kandidirala. Na njene predizborne skupove dolazilo je na desetine hiljada ljudi.

Teško je procijeniti koliko bi konkretno ona mogla biti opasna za Lukašenka. Ne postoje neovisni izvještaji o popularnosti pojedinačnih kandidata. Državni mediji tvrde da Lukašenko uživa podršku oko 70 posto stanovništva, dok opozicioni političari i mediji navode da je podrška predsjedniku dosta niža i jednocifrena.

Moć žena kao nikada do sada

U nove društvene fenomene u vezi sa ovim izborima se ubraja i angažman gradskog srednjeg sloja koji se do sada radije držao izvan politike. To posebice važi za mlade žene. Ali sada, dva od ukupno pet predsjedničkih kandidata, kojima je dozvoljen izlazak na izbore, su žene.

Nakon što su se izborni štabovi Babarika i Zepkala, koje su vodile mlade žene, priključili kampanji Svetlane Tihanovskaje, opozicija u Bjelorusiji je dobila jasan ženski profil. Pri tome se dosadašnje vođe opozicije iz desničarskonacionalnog tabora, koji se godinama bezuspješno borio protiv Lukašenka, nisu uspjeli dogovoriti oko zajedničkog kandidata. Neki od njih se nalaze u istražnom zatvoru. 

(Ne)izbor između Istoka i Zapada?

Na prethodnim predsjedničkim izborima u Bjelorusiji postojala je geopolitička podjela uloga: Lukašenko je pledirao za daljnju intergaciju sa Rusijom, dok je opozicija bila za približavanje Zapadu.

Ova podjela na taj način sada ne postoji. Odnos sa Rusijom je mjesecima napet, između ostalog i zbog toga što se Lukašenko brani od još bliže intergacije sa Rusijom. Predsjednik Moskvi između ostalog prebacuje da se umiješala u bjeloruske izbore i podržavala opozicione kandidate. Za skandal se nedavno pobrinula priča o hapšenju 33 Rusa, koji su u Bjelorusiji označeni kao “plaćenici” jedne navodno ruske privatne borbene jedinice. Bjeloruske vlasti ih optužuju da su pripremale masovne nemire, dok Moskva to opovrgava.

Policijska država?

Svrgavanje Lukašenka doduše još uvijek važi za malo vjerojatno, ali ne više i nemoguće.

Predsjednik se nikada nije susprezao da se održi na vlasti i korištenjem nasilja. Protesti nakon predsjedničkih izbora 2010. godine su brutalno ugušeni, a vođe opozicije uhapšene. Tada je Zapad reagirao sankcijama, koje su ukinute tek prije nekoliko godina. Sada postoji prijetnja da se tadašnja događanja ponove. Neki promatrači već sada vide kako se pojavljuju obrisi policijske države.

Do sada Lukašenko nikada nije želio biti diktator kao oni u Latinskoj Americi, koji se na vlasti održavaju samo zahvaljujući represivnom aparatu. U kojoj mjeri se on promijenio, moglo bi se pokazati nakon izbora.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android