Kada se pomenu migracijame iz Afrike, većina Evropljana to vezuje uz sliku ljudi, zbijenih u gumene čamce koji se otisnu Sredozemnim morem u pravcu Evrope. Ali u tom momentu dugi i najopasniji dio putovanja je iza njih. Jan-Philipp Scholz, dopisnik DW-a iz Nigerije je od 2014. do 2018. godine u više navrata istraživao složene strukture migracija na afričkom kontinentu. Rezultate je obuhvatio u knjizi "Trgovina ljudima, migracijski biznis i moderno ropstvo".

Deutsche Welle: Godinama ste se, ne samo zbog vaše knjige, bavili migracijama ljudi iz Afrike. Do kakvih ste rezultata došli?
 

Jan-Philipp Scholz: Ustanovio sam da su i mreže trgovaca ljudima i mreže krijumčara ljudi postale profesionalnije. Prije nekoliko godina dominirali su krijumčari, koji su samo povremeno ubacivali ljude u EU. Time bi  pojačali malo budžet. Obično su imali neki drugi posao. Ali, što se zarada više povećavala, krijumčarske bande su postajale profesionalnije.
 

Da li je krijumčarenje ljudi, s obzirom da je to lukrativan odnosno unosan posao, postalo nemilosrdnije i beskrupuloznije?

Eksploatacija migranata se dramatično povećala posljednjih godina, posebno u tipičnim tranzitnim zemljama kao što su Mali, Libija i Niger. Pojavile su se strukture, koje središte svoje poslovne djelatnosti zasnivaju na iskorištavanju migranata, bilo zahtjevima da im ti ljudi isplate novac za prevoz, bilo da ih drže u uslovima sličnim onima koji su postojali u vrijeme ropstva.

U tom kontekstu u vašoj knjizi spominjete i nigerijsku mafijašku organizaciju "Black Axe" ("Crna sjekira”). O kakvoj je organizaciji riječ?
 

"Black Axe" je prvobitno osnovana kao neka vrsta bratstva na univerzitetima u Nigeriji. Međutim, ona je postepeno postala mreža organizovanog kriminala, koja je aktivna i u oblasti trgovine ljudima. Posljednjih godina je posebno na jugu Evrope dobila veliki uticaj. To ide tako daleko da su mafijaške strukture kao što je Cosa Nostra već sklopile sporazume sa "Crnom sjekirom” da podijele između sebe biznis u oblasti prisilne prostitucije u Italiji . Postoje i prve indicije iz policijskih i obavještajnih krugova da "Crna sjekira" seže daleko izvan Italije -  sve do Njemačke.
 

Za migracije u pravcu Italije ali i širom Mediterana je od centralnog značaja Libija. Tamo vojskovođa - general Haftar predvodi vojnu formaciju koja se bori protiv međunarodno priznate vlade u Tripoliju. Šta to znači za Libiju - glavno čvorište za migracije u pravcu Evrope?
 

Nakon svrgavanja Gadafija 2011. godine, vidljivo je da krijumčarske mreže očigledno profitiraju od nedostatka državnosti u Libiji. Gdje god postoji prostor na kojem nema primjene zakona, to se iskoristi - ne samo u Libiji, već i u drugim tranzitnim zemljama. Ali davati prognoze kako će se migracije preko Libije dalje razvijati je u ovom momentu jako teško.

Te kriminalne mreže imaju i svoje ljude u Evropi, ali i u sjevernoafričkim tranzitnim zemljama. Šta poduzimaju pojedinačne države i međunarodna zajednica da zaustave nehumane prakse krijumčara?

To je veoma teško generalizovati. Naravno, EU se trenutno jako trudi da sarađuje sa tranzitnim zemljama  i da se putem migracijskog partnerstva bori protiv tih mreža, a u konačnici i da zaustavi migrante na njihovom putu. No, postoje i zemlje kao što je Niger, koje više sarađuju sa Evropom. Ali, imate i zemlje kao što je Mali, gdje nema stvarnih državnih struktura, posebno na sjeveru zemlje.

Koliko su efikasna dosadašnja evropska nastojanja za zaustavljanje izbjegličkog vala u zemlji porijekla – u tu svrhu su osnovani  i njemački "Uredi za zapošljavanje" u nekoliko zemalja zapadne i sjeverne Afrike?

Pristup rješevanju problema na način da se poboljšaju životni uslovi u zemljama iz kojih dolaze migranti je, za početak,  ispravan. Međutim, po mom mišljenju ovi "Uredi za rad" u zemljama kao što je Gana često imaju određeni simbolički karakter, tek da se pokaže da se nešto radi. Međutim, nešto se mora promijeniti u korijenu. Evropa mora pospremiti stvari na vlastitom pragu, kada se radi o nepravednoj trgovinskoj politici sa subvencioniranjem naše poljoprivrede ili kada je riječ o saradnji sa ne rijetko korumpiranim elitama u afričkim zemljama u cilju povećanja profita. Sama razvojna politika nije dovoljna da se riješe problemi.

Migracije iz Afrike u Evropu su, kako pišete u svojoj knjizi, samo "vrh ledenog brijega". Koliko su izraženiji migracioni pokreti unutar afričkih zemalja i regiona?

Najveća migraciona drama odvija se na samom afričkom kontinentu - a ne na putu ka Evropi. Mnogi ljudi,  koji bježe posebno od rata ili akutne gladi, nemaju sredstava da plate putovanje u Evropu. Oni često postaju takozvana interno raseljena lica, mnogima uspije samo da pređu u susjednu zemlju. Postoje slobodne procjene o broju, takvih migranata, jer oni često žive u improviziranim kampovima. Ali ako pogledate državu kao što je Nigerija, gdje je već nekoliko miliona interno raseljenih ljudi zbog terorističke organizacije Boko Haram, onda možemo reći da se velika većina ljudi zadrži u Africi i da ni ne pokušava doći u Evropu.

Razgovarali ste sa interno raseljenim licima. Kako žive ti ljudi?

Postoje programi UNHCR-a za interno raseljena lica ali mnogi su u domenu odgovornosti država koje su ih primorale na bijeg. Dakle, ovo je relativno paradoksalna situacija za mnoge izbjeglice, jer se ne mogu nadati državnoj pomoći. U Centralnoafričkoj Republici, posjetio sam  migrante u improviziranom smještaju, u jednom hangaru starih, odbačenih aviona. Ljudi su spavali ispod aviona – među njima su bile i traumatizirane žene, koje su po nekoliko puta silovane -  bez ikakve pomoći i bez podrške humanitarnih organizacija.

Ipak, za evropske političare su najveća tema afrički migranti koji stižu u Evropu. Koliko je velika potreba za yajedničkom akcijom u okviru EU?

Potrebna nam je zajednička azilantska politika u Evropi, nema načina da se to zaobiđe. Imamo zajedničke vanjske granice, tako da moramo zajedno rješavati ove izazove. Mogućnost zajedničkog evropskog rješenja ovog problema zacrtana jevčak i u Lisabonskom ugovoru, ali implementacija stagnira dugi niz godina. Jednako je neophodno pronaći legalne načine za dolazak, ljudi koji ne mogu dobiti zaštitu putem azila u užem smislu, niti spadaju u visoko kvalifikovanu radnu snagu. Mora postojati mogućnost da radnici migranti dođu u Evropu i rade legalno nekoliko godina. Politika njihove izolacije samo ide na ruku  trgovcima ljudima.

 

Intervju vodio: David Ehl