Neobičan oglas za nekretnine: čak 136.000 četvornih metara zemljišta (otprilike veličine 190 nogometnih igrališta), 11.664 četvorna metra stambenog prostora, 130 soba. Benediktinke iz opatije sv. Erentrauda u blizini Kellenrieda u južnom Baden-Württembergu, smještene između Bodenskog jezera i Ulma, traže kupca za svoj samostanski kompleks. Cijena: nešto manje od pet milijuna eura.

U 2018. godini tamo je stanovalo 19 časnih sestara. Prve su stigle na ovo mjesto 1924. godine, a dvije godine kasnije opatija je i službeno osnovana. Sada se najava skromne proslave 100. obljetnice 2024. godine našla na istoj stranici kao i obavijest o zatvaranju nedavno obnovljenog pansiona za goste. 

Prodaja je u trendu…

Kellenried privlači pozornost zbog oglasa o prodaji koji je objavio jedan komercijalni ponuđač, specijaliziran za takve nekretnine. Ali to nije izolirani slučaj. Svake godine u Njemačkojse zatvaraju deseci samostana ili manjih samostana, a zgrade se ruše. Prema Njemačkoj konferenciji redovničkih poglavarica i poglavara (DOK), broj ženskih samostana u Njemačkoj opao je s 1627 u 2012. na 964 u 2022., dakle u roku od samo deset godina. Kod muških redova njihov broj je opao s 461 na 385.

Tradicionalno, u Njemačkoj je bilo i još uvijek postoji mnogo više ženskih redovničkih zajednica i ženskih samostana nego muških zajednica. Ženama je u Katoličkoj crkvi zabranjeno obavljanje zaređenih službi đakona, svećenika ili biskupa. 

Godine 2004., prema podacima DOK-a, ženski redovi u Njemačkoj imali su 26.730 članica, dok su muški redovi imali 5.108. Deset godina kasnije, bilo je 17.513 žena i 4.370 muškaraca, a 2024. godine bilo je 9.467 članica u ženskim i 3.161 članova u muškim redovima. A ako pogledamo razdoblje od kraja Drugog svjetskog rata, ženski redovi dosegli su 1960. godine rekordnih nešto više od 93.000 članica.

Što su glavni razlozi?

Zamjenica predsjednika DOK-a Maria Thoma Dikow vidi nekoliko razloga za nagli pad broja članova i članica. Kohezivna snaga Crkve, rekla je u intervjuu za Deutsche Welle, znatno se smanjila. Velike obitelji, koje su nekada davale popriličan broj časnih sestara, također su danas rijetke.

I još jedna misao joj je važna: „U ranijim vremenima žene su teško mogle studirati i nisu baš tako lako nastaviti karijeru u privatnom sektoru." Međutim, tada su te mogućnosti postojale u redovničkim redovima, dodaje. Ona sama je već deset godina generalna poglavarica „Školskih sestara Heiligenstadta", reda koji je jako angažiran u socijalnom smislu.

Njezin red, kaže Dikow, također je već dugo aktivan u Mozambiku. „Mnoge mlade žene se tamo pridružuju redu. I po mom mišljenju, taj korak je prava prilika za te mlade žene da se emancipiraju, da izbjegnu brak, koji se u biti temelji na tome da imaju mnogo djece i umjesto toga one teže karijeri." Pad broja članstva koji registriraju ženski redovi u Njemačkoj vidljiv je i u mnogim zemljama. Navodi kao primjere Francusku, Španjolsku, Poljsku, Kanadu, SAD i Australiju, među ostalima. Dakle, čak i ako je drugi uzastopni papa član nekog reda, redovi i dalje mogu biti u krizi.

Nagli pad broja članica ili članova u Njemačkoj, gotovo izumiranje nekih vjerskih pokreta, ima drastične posljedice. Na primjer, neki redovi su već odavno „predali" mnogobrojne škole i bolnice o kojima su se dugo brinuli, biskupijama, dobrotvornim organizacijama ili neovisnim organizacijama. 

Pogotovo u pretežno katoličkim ruralnim područjima poput Eifela, Vestfalije, Bavarske ili Baden-Württemberga, postoje brojni samostani koji su posljednjih desetljeća napušteni. Među njima su poznate kuće poput trapističke opatije Mariawald u regiji Eifel, franjevačkog samostana Neviges sjeveroistočno od Düsseldorfa i franjevačkog samostana u westfalskom hodočasničkom mjestu Werl. Uzgred, ovaj trend je vidljiv i u protestantskim crkvama, kod kojih tradicionalno ima malo samostana. Nekoć ponosno sjedište đakonica Kaiserswerth na sjeveru Düsseldorfa sada je ugodan hotel s četiri zvjezdice.

„I oslobođenje"

Sestra Maria Thoma kaže da je oproštaj često bolan za časne sestre. Ali generalna poglavarica naglašava da je ponekad takav korak „i oslobođenje". Poznaje „vrlo uspješne primjere sestara koje kažu: Bile smo tako sretne kada smo prodale našu posljednju nekretninu. Riješile smo se toliko briga." Njezin samostan u Heiligenstadtu spreman je „prihvatiti nove stvari" i već je, kako kaže, ispraznio jedan kat i iznajmio ga organizaciji za podršku osobama s invaliditetom.

Ovaj primjer savršeno se uklapa u viziju Ulrike Rose. Dugogodišnja stručnjakinja za arhitektonsku kulturu vodi ured "Dizajniranje kulturnih prostora" s jednom kolegicom i velika je zagovornica očuvanja postojećih zgrada i arhitektonske kulture umjesto stalne izgradnje novih. To se posebno odnosi na ženske samostane, za koje je specijalizirana.

Ako je moguće sačuvati jezgru samostana, to može biti od koristi za cijelu regiju, kaže ona. Mnogi ljudi, bez obzira jesu li još uvijek povezani s crkvom ili ne, identificiraju se sa samostanima, napominje Rose. Na primjer, projekt komunalnog stanovanja koji vodi jedna stambena udruga mogao bi pronaći dom u jednom dijelu samostana, baš kao i prostori za kulturu i obrazovanje - ili suvremeni smještaj za ljude koji traže mir i duhovnu bliskost.