Poslije svoje pete izborne pobjede u nešto manje od pet godina, Šinzo Abe je na najboljem putu da uđe u istorijske udžbenike kao premijer sa najviše mandata u novijoj istoriji Japana. Jer, ako u septembru 2018. bude ponovo izabran za šefa Liberalnodemokratske stranke (LDP), mogao bi da bude premijer i kada prođu Olimpijske igre koje se 2020. održavaju u Tokiju. Rekorder je još uvijek Sato Eisaku koji je bez prekida vladao osam godina – od 1964. do 1972.

Tako je ponovo postala aktuelna revizija japanskog Ustava koju je Abe inače proglasio za svoj životni cilj. Ključna promjena koju zagovara je odbacivanje ustavnog pacifizma. „Dugo se kod nas diskutovalo da li je ta revizija moguća, ali sada glavno pitanje ne glasi: da li, već – kako?", rekao je za list Nikei profesor Univerziteta u Kjotu Satoši Mačidori.

Doduše, Abeov manji koalicioni partner, budistička stranka Komei, skeptična je prema ideji o promjenama Ustava. No, u pristalice izmjena spadaju i neke manje opozicione stranke, tako da se računa da bi te izmjene na kraju ipak mogle biti izglasane dvotrećinskom većinom.

Panstranački konsenzus?

Abe je još na dan izbora rekao da će nastojati da za tu ideju pridobije „što više" ljudi. On odbacuje sadašnji Ustav kao djelo nekadašnje okupacione sile SAD koja ga je Japanu nametnula 1946 – i on otada nije mijenjan.

Debata u Japanu se vodi prije svega oko Člana 9 kojim je utvrđeno da Japan neće voditi ratove – osim na teritoriji svoje zemlje, u slučaju da bude napadnut. Doduše, ova ostrvska zemlja je još 1954. formirala takozvane Snage za samoodbranu. Abe bi htio da egzistenciju te armije ugradi u Član 9 Ustava, kako bi proširio mogućnosti njenog djelovanja.

To bi bilo odustajanje od pacifizma, što bi moglo dovesti do polarizacije japanske javnosti a i udahnuti novi život opoziciji, koja bi u tom slučaju mogla i da se predomisli kada je riječ o glasanju za novi Ustav.

Rascjepkana opozicija

No, ove godine se 63-godišnji Abe suočio i sa optužbama za nepotizam, i dobro zna koliko brzo može da se prokocka politički kapital. Poslije izbora se uzdržao od trijumfalnih gestova. Svoju ubjedljivu pobjedu duguje dobrom stanju privrede u Japanu, koje je posledica rasta svjetske privrede, kao i činjenici da je opozicija i uoči izbor bila podijeljena. „Tajna njegovog uspjeha je nedostatak alternative", kaže politikolog Koiči Nakano sa tokijskog univerziteta „Sofija".

Sa slabim šansama opozicije, a i zbog moćnog tajfuna koji je u nedjelju duvao u pola Japana, izlaznost je sa 54 odsto bila gotovo isto tako niska kao i na poslednjim izborima. „To ne može da se smatra izrazom velike podrške Abeovoj politici", rekao je njemački politikolog Sebastijan Maslov sa univerziteta u Kobeu.

Sjeverna Koreja kao faktor

Važan faktor u čitavoj debati je i Sjeverna Koreja. Abe je sjevernokorejske raketne testove, kada su rakete prelijetale japansku teritoriju, iskoristio kako bi se prezentirao kao zaštitnik nacije. Koristio je specijalan alarmni sistem koji u slučaju ispaljivanja rakete šalje signal na mobilne telefone miliona Japanaca, a u mnogim gradovima je organizovao vježbe civilne zaštite. Istovremeno je stao na stranu predsjednika SAD Donalda Trampa i njegove tvrde strategije prema Pjongjangu prema kojoj su „sve opcije na stolu".

Abe želi da nastavi tim tvrdim spoljnopolitičkim kursem. Tako će jednim udarcem ubiti dvije muve: zategnutost u odnosima sa Sjevernom Korejom može da koristi kao argument za ustavne promjene koje znače odbacivanje pacifizma. S druge strane, može da se pokaže i kao pouzdan partner Donalda Trampa i da kao takav nastoji da potkopa ambicije Kine da postane svjetska supersila.