Na početku „vebinara“, kako se već žargonski nazivaju virtuelni skupovi na internetu, prikazan je film „To ćuti samo kamen“. Snimio ga je tim Javne ustanove. Nazvan je po stihovima srpskog pjesnika Stevana Raičkovića sa spomenika u selu Mlaka. Film je skoro trinaestominutni pregled stanja Spomen-područja Jasenovac u 2020. godini.

Živi i mrtvi

Izuzev centralnog dijela okupljenog oko „Kamenog cvijeta“ arhitekte Bogdana Bogdanovića, dobar dio onoga što je sačinjavalo kompleks ustaškog logora Jasenovac jeste u žalosnom stanju. Primjer je Stara Gradiška (Logor 5) u kojoj je 1951. podignut spomenik „Žrtvama fašizma 1941-1945“. Taj naprsli spomenik nije renoviran. Na zidovima bivšeg zatvora Stare Gradiške hrvatske vlasti, ali i udruženja građana, postavili su spomen-ploče u čast političkih zatvorenika koji su bili „žrtve komunističkog režima“.

Još tužnija priča je o spomeniku podignutom na mjestu gdje je sve počelo – u selu Krapje, 12 kilometara zapadno od Jasenovca (Logor 1). Iznad najveće masovne grobnice 1967. podignut je spomenik Ninoslava Jankovića. Razoren je 1991. Do danas su to ruševine koje polako prekriva mahovina.

I niz drugih lokacija postaju ruine ili močvarišta. Izgleda da više nije istina da „mrtvi živima oči otvaraju“, kako je zabilježeno na spomeniku u centru Jasenovca, već da živi pred mrtvima zatvaraju oči.

Jasenovac do Šapca

Na samom seminaru moderator Ivo Pejaković, prvi čovjek Spomen područja Jasenovac, najprije je dao riječ Miljenku Hajdaroviću, koji je svojevremeno učestvovao u izradi nastavnog plana istorije u Hrvatskoj, praktično je radio sa djecom koju je dovodio u Jasenovac, a sada radi za jednu izdavačku kuću u Zagrebu. On je optimista i smatra da je Spomen-područje Jasenovac „odgojno-obrazovna prilika", uprkos činjenici da je broj ekskurzija iz godine u godinu sve manji.

- pročitajte i: Negiranje Jasenovca – usred Njemačke i od poreskih para

Sanja Todosijević Petrović, sa beogradskog Instituta za noviju istoriju Srbije, podsjetila je na zapisnike koji su sačinjeni 1945. u Šapcu koji je već bio oslobođen, dok su ustaški zločinci u Jasenovcu još ubijali. Leševi koje je donijela Sava sahranjeni su najprije u masovnu grobnicu. Ubijani su metkom u potiljak, ruke su im bile vezane žicom. Forenzičari su zaključili da su prije smrti bili izgladnjeli. U zapisnicima se navodi da je bio prepoznatljiv visok stepen torture. Nekima su nedostajali dijelovi tijela, nekima je izvađena utroba.

Ženski leševi su imali povrede na grudima i unutrašnjoj strani butina. Istoričarka je upozorila: „Struktura jasenovačke topografije terora ne može se svesti na sam Jasenovac". Prema njenim riječima u Titovoj Jugoslaviji su najprije obilježena stradanja boraca dok su civilne žrtve rata, obuhvaćene izrazom „žrtve fašističkog terora“, tek kasnije došle na red.

- pročitajte i: Zaboravljen i potisnut: Holokaust u Srbiji i Hrvatskoj

Od 1,7 miliona žrtava – drugi istoričari tvrde da je ta brojka jedan milion – u ratu je stradalo 305.000 boraca, a svi ostali bili su civili. Više stotina jasenovačkih žrtava je ekshumirano i sahranjeno na Partizanskom groblju u Šapcu. Isti redoslijed desio se i sa tijelima jasenovačkih žrtava koje je Sava donijela do Beograda. Bili su sahranjivani čak i kod Nebojšine kule, da bi tek mnogo kasnije njihovi posmrtni ostaci bili premešteni na Groblje strijeljanih rodoljuba.

Arheologija i društvena pravda

Portugalski arheolog Ruj Gomeš Koeljo, koji radi na Univerzitetu Daram u Velikoj Britaniji, govorio je o odnosu arheologije i mjesta masovnih zločina, kao i nauke i društvene pravde. Prema njemu, u ljudskom nasljeđu nikada se ne radi o prošlosti, već o tome kako se prošlost povezuje sa sadašnjošću. Arheologija, prema njegovom uvjerenju, čini vidljivim zaboravljene i potisnute priče. Njen zadatak bi bio da otkrije opresivne prakse i da njihovu vidljivost sačuva za budućnost.

Pri tom je mnogo važnija saradnja s lokalnim zajednicama i zainteresovanim činiocima, od pukog skupljanja građe. Ponekad ta saradnja obuhvata i više različitih zajednica, što podrazumijeva i konflikte. Koeljo je naveo kako je došao do saznanja da arheologija nije skupljanje predmeta mrtvih ljudi.

Iskopavali su u Španiji masovnu grobnicu iz Španskog građanskog rata. Jedna gospođa je svaki dan dolazila i gledala ih kako rade. Ispostavilo se da je njena majka tu strijeljana. Svaki dan se nadala da će pronaći neki trag. Koeljo je shvatio da je odnos toga šta radi sa sadašnjošću za njega ključna.

Digitalna era i evropsko konfliktno nasljeđe

Andriana Benčić Kužnar predstavila je Projekat digitalne rekonstrukcije logora Jasenovac. Metode 21. vijeka mogu pomoći u virtuelnoj rekonstrukciji logora koji su ustaše prije bijega uništile, a potom je spomen-područje teško stradalo u ratu devedesetih. Od visokorezolutnog skeniranje tla do digitalne rekonstrukcije – sve to može pomoći da sebi predstavimo razmjere logorskog sistema. Ovo je dio projekta Evropskog konfliktnog nasljeđa u kojem učestvuju sedam univerziteta.

- pročitajte i: Ustaški pozdrav u Jasenovcu

Kerolajn Sterdi Kols radi u Centru za arheologiju britanskog Univerziteta Stafordšir. Ona je pokušala da odgovori na pitanje koliko su metode arheologija Holokausta primjenjive na Spomen-područje Jasenovac. Predstavila je rezultate rada na spomenutom projektu, koji je finansiran iz evropskih fondova i odnosi se na sedam lokacija iz perioda Drugog svjetskog rata koji imaju svoju mračnu priču – od Bergen-Belzena, do rudnika uranijuma u Češkoj. Jedna od tih tačaka je i Jasenovac.

Ona je predočila istoriju Stare Gradiške, od zatvora za francuske zatvorenike 1799, do ustaškog stratišta i posljeratnog zatvora u kojem su robijali inforbirovci, MASPOK-ovci i drugi, pa sve do perioda 1991. do 1993, kada je srpska vojska tu držala zarobljenike. Napomenula je da su za sve koji istražuju prošlost nekog mjesta najvažniji glasovi ljudi koji su tu nastradali – a na zidovima Stare Gradiške ostali su jedino grafiti zatvorenika. To su „mjesta zaboravljenih glasova“, rekla je britanska naučnica.

Jasenovac u medijskoj arheologiji

Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, predočila je genezu memorijalnog krajolika u socijalističkoj Jugoslaviji.

Ana Kršinić Lozica nezavisna istraživačica iz Zagreba bavila se jugoslovenskom vizuelizacijom Jasenovca do 1973. Zanimljivo je bilo podsjetiti se na sve filmove koji su „medijskom arheologijom“ ponovo stavljeni u jedna niz – od prvog dokumentarca iz 1945. „Jasenovac“‚ preko filmova „Djeca iz pakla“ iz 1967. Suada Mrkonjića, „Evanđelje zla“ iz 1973. Gojka Kastratovića, pa do igranih filmova kao što je „Deveti krug“ Francea Štiglica, ili „Ponedjeljak ili utorak“ Vatroslava Mimice u kojem je otac glavnog junaka bivši logoraš.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android!