Raspadom Jugoslavije raspalo se i Spomen-područje Jasenovac – na hrvatski dio u kojem je Jasenovački cvijet i drugi dio u BiH, pod ingerencijom Republike Srpske, gdje je od 1996. Spomen-područje Donja Gradina. Na toj, bosanskohercegovačkoj obali Save nalaze se najveća jasenovačka stratišta.

Dva muzeja na dvije obale

Interesantno je da je novembra 1991. arhivska građa jasenovačkog Memorijalnog muzeja, koju nisu uništile hrvatske snage, prebačena u Banjaluku. Osam metalnih i devet drvenih sanduka sa još četiri papirne kutije potom su, potpisom tadašnjeg premijera Republike Srpske Milorada Dodika, dvijehiljadite godine predata njujorškom Muzeju Holokausta, gdje je građa konzervisana, fotografisana, originali su vraćeni Hrvatskoj, a kopije arhivama Republike Srpske.

Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu rekla je na seminaru da je dobro što je početkom devedesetih arhivska građa odnesena iz Jasenovca, jer bi, da je ostala tamo, u ratu vjerovatno bila nepovratno uništena. Vladan Vukliš je ispred banjalučkog Arhiva Republike srpske rekao da će uznapredovala digitalizacija omogućiti javni virtuelni uvid u sve što srpska strana posjeduje, te će se time postići „demistifikacija i depolitizacija diskursa kroz organizovanje otvorenog pristupa digitalizovanoj građi i za naučnike i za građane".

Jasenovac kao trauma

Emina Zoletić, klinička psihološkinja koja piše doktorski rad na Univerzitetu u Varšavi, bavi se međugeneracijskim prenosom traumtskih sjećanja. Na primjeru devedesetih ona je objasnila da se ratna trauma može prenijeti s generacije na generacuju. Ponašanje traumatizovanih roditelja može biti rizično ili zaštitno. Kulturološka memorija je institucionalizovana i formalizovana, a komunikativna sjećenja – to su porodična sjećanja. Ona mogu biti i destruktivna ako izazovu ljutnju i želju za osvetom. Emina Zoletić je napomenula da postoji veoma mali broj istraživanja iz ove oblasti na području bivše Jugoslavije.

Ivona Grgurinović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta razmatrala je položaj lokalne zajednice koja mora da živi sa „teškom baštinom“ – sa saznanjem da se njen život odvija između masovnih grobnica.

Provokativne teze o „standardizaciji sjećanja"

Lea David je odrasla u Srbiji, ali je već dvadeset godina u inostranstvu. Doktorirala je na Univerzitetu Ben Gurion u Izraelu a trenutno predaje sociologiju na Univerzitetu u Dablinu u Republici Irskoj. Njena ovogodišnja publikacija u izdavačkoj kući Kembridž juniverziti pres ima zvučan naslov: The past Can't Heal Us – „Prošlost nas ne može izliječiti“.

Ukratko, agenda memorijalizacije ljudskih prava ne vodi boljoj zaštiti ljudskih prava, već, uprkos očekivanjima, služi jačanju nacionalnih osjećanja, podjela i netrpeljivosti duž etničkih linija. Osim toga, vodi ka povećanju nejednakosti i korupcije.

Na samom seminaru Lea David izlagala je na srpskom. Postavila je pitanje kako predmeti postaju simboli, pa potom diskursi koji mijenjaju ideologiju? Tvrdila je da je pozicija Jasenovca kao „muzeja ljudskih prava“ takođe ideološka pozicija. „Iz kojeg ideološkog narativa mi razumijevamo memoralizaciju? Postoje tri načela na kojima se to zasniva: suočavanje sa prošlošću, odgovornost da se pamti, stavljanje žrtve u prvi plan. Zašto nas to vraća u krug nacionalizma? Muzej je dio procesa međunarodne standardizacije politike sjećanja koji je uvek u polju tenzije između nacionalizma i ljudskih prava. Standardizacija negativno utiče na politike sjećanja“.

Muzej kao ideološka alatka

Lea David je podsjetila da je muzej nastao kao alatka za jačanje nacionalnog narativa. Sa implemetacijom ideologije ljudskih prava mijenjaju se i muzeji. Krajem osamdesetih i u devedesetim mijenja se cijeli jezik – žrtve, a ne heroji su u prvom planu, ratovi nisu ratovi već „masovno kršenje ljudskih prava“. Prema Lei David, Jad Vašem je stvorio čitav narativni okvir kako treba predstaviti žrtve. Taj memorijani centar prema njoj nije jedino mjesto koje to čini, ali je najvažnije.

„Pri tom se ne vidi kako te matrice prikrivaju promociju sopstvene političke agende“, upozorava Lea David. Ona tvrdi da je muzej jedan od najmanipulativnijih medija uopšte, da je on uvijek politička alatka. Stoga treba jasno razlučiti koja je ideologija na djelu i šta treba da bude krajnji rezultat.

Analizirajući sajt Spomen-područja Jasenovac, Lea David je navela nekoliko primjera ideoloških klišea i fraza. Prema njoj ne postoji veza institucionalizovanog pamćenja i konkretne akcije ljudi koji su izloženi njemu. Cilj muzeja „da se ne ponovi“ ne može da izdrži empirijsku provjeru. „Ne postoji veza između pamćenja i neponavljanja“, tvrdi Lea David i dodaje da najprije treba ustanoviti na koji se način ljudi okupljaju oko predmeta i diskursa, koji zaista mogu da proizvedu neku akciju.

Neoliberalna standardizacija ljudskih prava

Lea David se zalaže za ideologiju ljudskih prava koja ne bi bila neoliberalno standardizovana, „Jasenovac mora biti drugačiji i pronaći svoj identitet na osnovu kojeg će proizvesti akciju“. Prema njoj, režimi u Hrvatskoj i Srbiji žele da se međunarodno legitimišu kao pobornici ljudskih prava i to bi trebalo iskoristiti kao šansu. Lea David preispituje poznatu tezu da „suočavanje sa prošlošću dovodi do demokratije i ljudskih prava“ i kaže da rezultat može, a ne mora biti takav – između ostalog i zato što „ideologija ljudskih prava veže žrtve za nacionalno porijeklo i generiše jedan narativ“.

Lea David smatra da Jasenovac mora da postavi dodatna pitanja: „Na koji način dojučerašnji komšija postaje krvnik? Zašto? Šta je do toga dovelo? Jer se prostor društvenog djelovanja sužava. To muzej mora oslikati.“ Ona predlaže da se preispita misija Jasenovca jer je to „ono iz čega treba da proističe sve“.

Živa diskusija

Te teze su pokazale da je Jasenovac odavno postao dio globalne mreže pamćenja. Da li je dobro ili loše što je obnavljanje Spomen-područja i Muzeja i njihovo otvaranje 2006. težilo međunarodnim standardima?

Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti naglasila je: „Ponekad je pozivanje na međunarodne standarde jedino oružje koje ustanova ima protiv nekada brutalnih napada“.

A što se tiče odnosa sa lokalnom zajednicom primjetila je: „Treba znati živjeti u Jasenovcu, okružen masovnim grobnicama, koje nisu obilježene. Gdje su spomenici devedesetih minirani i nisu obnavljani, a pri tome je cijelo područje spomen-park. Gdje nije ni jedna ekshumacija izvršena od devedesetih“.

Ona je zaključila da projekti prezentovani na seminaru pokazuju da novac za rad postoji, ali da postoji i protivrječnost između ulaganja u visokotehnološke metode i stanja na jasenovačom području. Osim toga, napomenula je da „dolazimo u situaciju da se Stara Gradiška predstavlja na jednak način i kao mjesto ustaških zločina i kao poslijeratni kazneni zavod“.

U diskusiju se uključila i Vesna Teršelič, direktorka „Dokumente – Centra za suočavanje s prošlošću“ iz Zagreba. Rekla je da bi sadašnjoj prezentaciji u Jasenovcu trebalo nešto dodati: „Nedostaje ono što Nijemci imaju sa Topografijom terora – činjenice o počiniocima“.

Jasenovac nije na francusko-njemačkoj granici

Ivo Pejaković, direktor Spomen-područja Jasenovac rekao je da Jasenovac ne može biti eksperimentalni muzej i da mora biti zasnovan na prezentaciji činjenica, makar to bilo dosadno. Naglasio je da teze koje je iznijela Lea David možda globalno važe, ali da se Jasenovac na žalost ne nalazi na granici Francuske i Njemačke.

„Postoji dvije vrste konflikta, onaj koji se završio i onaj koji se nije završio.Onaj koji se nije završio ovdje se vodi riječima“, rekao je Pejaković. Pojasnio je da se Muzej obraća hrvatskoj publici, ali da bi trebalo da se obraća i ljudima iz Hrvatske, BiH i Srbije, pošto se NDH prostirala na dijelovima te tri države. A onda i svim drugim posjetiocima. „To je izazov“, rekao je Ivo Pejaković.

I mnogi drugi učesnici diskusije su bili u dilemi kako bi morala da izgleda budućnost jasenovačke prezentacije užasa, a da ne upadne u rutinirani obrazac nametnut globalnom standardizacijom narativa. Lea David je u diskusiji, kao i u svom izlaganju, pronalazila formulacije subverzivne za svaki mejnstrim sklon standardnim frazama: „Pamtiti ljude po onome kako su ubijeni, a ne po tome šta su bili ili mogli biti, samo po sebi je grijeh“.

Izvještaj sa prvog dijela diskusije o Jasnovcu možete pročitati OVDJE.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android