„Srbija kao politička avangarda". Već i sam naslov tribine koja je u četvrtak navečer održana u organizaciji Sveučilišta Humboldt u Berlinu i Heinrich Böll zaklade otvara više pitanja nego što daje odgovora.

Izmišljotina medija?

Avangarda se u ovom smislu smatra kao preteča trenutno sveprisutnog širenja nečega što se u svakodnevnom medijskom ali i znanstvenom žargonu naziva populizam. Iako su tezu o povezanosti Miloševićevog populizma u jednom socijalizmu na umoru i Trumpovog populizma u jednom „post faktičnom" svijetu pokrenuli mediji (prvo Washington Monthly pa onda Observer) krilatice su se prihvatili i znanstvenici. Tako se u Berlinu na diskusiji našli: profesorica povijesti na Sveučilištu u Beogradu Dubravka Stojanović, Ivan Čolović, etnolog autor i izdavač iz Beograda, Thomas Bremer, profesor teologije i slavistike iz Bremena te Nenad Stefanov, voditelj Interdisciplinarnog centra za istraživanje granica, „Crossing Borders" koji djeluje pri Sveučilištu Humboldt.

Događanje naroda tada i sad

Rasprava je započela osobnim zapažanjima sudionika i prisjećanja na vlastita iskustva vezana uz događaje krajem osamdesetih u Srbiji. Stojanović je u diskusiju ubacila Latinku Perović s kojom je radila na Institutu za savremenu historiju i koja joj je otvorila povijesnu dimenziju srpskog populizma koji seže u 19. stoljeće i veže se uz lik i djelo socijalista Svetozara Markovića ali i radikala Nikole Pašića. Stojanović ukazuje na veze između populizma Miloševića i populizama aktualnih aktera. „Ono što se tada zvalo ‚antibirokratska revolucija' danas je ‚borba protiv establišmenta'", rekla je Stojanović. Etnologa Ivan Čolovića je najviše zanimala folklorna dimenzija „događanja naroda" krajem osamdesetih, povratak četničkih pjesama. „Političar su se odjednom građanima počeli obraćati u desetercu čime su htjeli reći: mi smo narod".

Kennedy i Milošević

Uslijedila je definicija populizma i tu se rasprava vodila oko pitanja postoji li lijevi populizam i tu je Dubravka Stojanović ponovila tezu koju je iznijela i u svojoj knjizi „Populism-The Serbian Way" (Peščanik 2017) kako je populizam lišen ideologije u dubljem smislu jer poznaje samo kategorije oni ili mi. Na pitanje zašto jedan „Ich bin ein Berliner" Johna Kennedyja nije populizam a „Nitko ne sme da vas bije" jednog Slobodna Mlioševića jest, Stojanović odgovara: „Miloševiće se ovdje, što je tipično za populistu, postavlja kao otac naroda, zaštitnik. Kennedy se ne postavlja tako nego se samo ovom izjavom solidarizira s građanima Zapadnog Berlina". Ona ne propušta ukazati na to kako se i aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponaša po tom šablomu. „On stalno nešto grdi narod prema kojem se odnosi kao prema maloj djeci", kaže Stojanović.

Svi kopiraju Jugoslaviju

No tijekom rasprave je postalo jasno da se populizam na području Jugoslavije krajem osamdesetih prije može usporediti s populizmom koji je kasnije nastao u Rusiji. Teolog i slavist Bremer čak govori i o nekim kasnijim paralelama u kojima se konstelacija Srbija-Hrvatska-Slovenija ponavlja i u sadašnjem odnosu bivših sovjetskih republika Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. I inače, kako se moglo čuti na diskusiji, populizam nije prestao s Mloševićem nego se nastavlja i danas. „Sve ovo vrijeme smo mislili kako je ono što se događalo na području bivše Jugoslavije retrogradno, Europa se ujedinjuje, Jugoslavija se raspada. Svi idu nekom internacionalizmu, mi se vraćamo nacionalizmu", rekla je Stojanović. No sada opet imamo zemlje koje se zatvaraju u svoje granice i poručuju „America First".

Ono što su sudionici rasprave izostavili je nezaobilazan ekonomski aspekt nastanka i porasta populizma koji je u različitim zemljama i epohama različitog intenziteta i karaktera. Ekonomsku Srbiju krajem osamdesetih i SAD 2016. dijele ne samo desetljeća nego i stoljeća. Pa ipak  Dubravka Stojanović pronalazi zajednički nazivnik populizmima dvadesetog stoljeća. „Svim populizmima je prethodila neka vrsta ekonomskog šoka. Jugoslavija krajem osamdesetih se nalazila u teškoj situaciji ali i ekonomska kriza 2008. je ostavila dubok trag na psihama naroda s obje strane

Iako se možda čak ni ne može isključiti da Donald Trump nikad nije ni čuo za Slobodana Miloševića, sličnosti između ove dvojice specifičnih državnika nisu zanemarive. I Trump i Milošević su dokazi kako populizam može djelovati u najrazličitijim okolnostima a da mu je rezultat na kraju isti. Organizatoru skupa Nenadu Stefanovu na kraju nije najvažnije povlačenje paralela između Miloševića i Trumpa nego nešto sasvim drugo. „Mislim da je bolje ako populizam analiziramo na razini socioloških pojmova i da ne govorimo samo o specifičnostima pojedinih populizama. To će nam pomoći da bolje shvatimo ovaj fenomen".