Politika moći s obje obale Atlanskog okeana kreće se između farse i drame: Ko bi uključivao još i Kinu i Rusiju, kada su različitosti na Zapadu toliko očigledne, a povjerenje tako slabo? Ipak, ruska agresija u Azovskom moru, podsjetila je na ono što je zaista važno: može li se obnoviti povjerenje između SAD i EU?

Nikada u periodu nakon Hladnog rata nije bila veća potreba Zapada za jednim novim velikim projektom. Vrlo lako bismo mogli napraviti listu sa najmanje četiri ili pet glavnih tačaka tog projekta počevši sa održavanjem važnosti NATO-a i prosperitetnim transatlantskim odnosima obnovljenjem TTIP-a (Translatlanskog trgovinskog i investicijskog partnerstva).

Ali vraćanje povjerenja često zahtijeva male, ali značajne projekte. Istočna Evropa bi mogla ponuditi rješenja za to. U geopolitičkim krugovima sve je uvriježenija stav da je istok Evrope slobodan za razgrabiti. Nakon što je on uglavnom bio zaleđen u posljednjih 30 godina, konkurencija velikih sila u ovom dijelu svijeta se sada vraća na vrh agende.

I upravo ta činjenica od Zapada zahtijeva konkretnu reakciju.

Šta je sa Brisela i Berlina?

Zapad lako paralizuju i vlastiti pokušaji pronalaska nove ravnoteže. Kao što je i Sigmar Gabriel izjavio u intervjuu sa Ianom Bremmerom - danas Evropa ne može sa Trampom, ali isto tako ne može bez Sjedinjenih Američkih Država. Kako god, arhitekte novih transatlantskih odnosa ne smiju ignorisati ono što se događa između Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora. 

Amerikanci nastavljaju da rade svoj dio posla u toj regiji i čini se da razumiju ne samo ekonomske uloge, nego i one političke i vojne. Ali region mnogo više očekuje od Brisela i Berlina.Ova dva epicentra evropske politike, moraju posvetiti više pažnje velikom nadmetanju koje okružuje Istočnu Evropu. Na kraju krajeva, mnoge zemlje ovog regiona su članice EU, a njihovi neposredni susjedi također igraju važnu ulogu.

Mijenjanje regionalne saradnje ukazuje na nove moguće oblike političkih saveza: Ofanziva kineskog šarma je u punom zamahu i format 16 + 1 je samo kišobran za niz bilateralnih odnosa  koji su izgrađeni oko ključnih, naizgled bezopasnih, investicijskih projekata. Inicijativa tri moraje početak odgovora na Evropu u drugoj brzini koju promoviše Macron. Jer, kada su zemlje Višegradske grupe shvatile da ne mogu same da se nose s povlačenjem Zapada,potreba za pomoći rezultirala je novim projektom. Pored toga, ruski uticaj u nekim zemljama Višegradske grupe,u zemljama Zapadnog Balkana i Istočnog partnerstva toliko je proširen, da bi trebao zabrinuti one koji se sjećaju sovjetskih vremena.

Izazov Rusije je ozbiljan

Problemi se ne završavaju na granici Evropske unije: politika prema susjedima jeste i ostaće problem koji niko ne želi riješiti, ukoliko mu se ne priđe hrabro. Predvodnike Zapadnog Balkana i Istočnog partnerstva nastavlja se opisivati kao nestabilne faktore, s tim da je glavna razlika ta što balkanske zemlje imaju perspektivu ulaska u EU 2025. godine.

Neovisni o velikim strategijama, događaji će nas ipak sustići. Realisti Ukrajinu vide kao smetnju za Zapad: „To nije naša borba" njihova je mantra. Građani i nosioci osnovnih vrijednosti s druge strane misle drugačije: Ukrajina je ključ, a ne područje za odmjeravanje snaga. Nedavni incidenti u Azovskom moru neće promijeniti ove stavove.

Postavljanje Ukrajine na pogrešnu ili ispravnu stranu za Brisel i Washington će biti presedan. Rješenje te zagonetke je mogućnost za transatlantske partnere da prepoznaju koliko je zapravo ozbiljan izazov postavljen od Rusije. Nakon Gruzije i Ukrajine, nema garancije da se Moskva neće okrenuti baltičkoj državi ili drugom NATO savezniku.

EU treba novu strategiju za angažman na Istoku i iskrenu diskusiju sa tamošnjim državama. To bi trebalo osigurati da Evropa ide naprijed bez da bude prognana krizama u vlastitom dvorištu. Poziv Njemačkoj i Jean-Claudeu Junckeru, šefu Evropske komisije na samit Inicijative tri mora u Bukureštu ove jeseni je bio dobar znak, i tako bi trebalo i da se nastavi. Radeći zajedno, Zapadna Evropa i SAD mogle bi da obnove svoju sretnu priču i spriječe Rusiju da djeluje kao u Ukrajini. Umjesto da se žale o konkurenciji sa Kinom ili prijetnjama iz Rusije, zar nije bolje razgovarati, a potom zajednički djelovati? Vrijeme je za profesionalce preko bare da ponovo pokrenu zajednički rad.

 

Radu Magdin je rumunski analitičar i konsultant. Radio je kao savjetnik rumunskog premijera (2014 – 2015), a savjetovao je i moldavskog premijera (2016 - 2017).U periodu od 2007. do 2012. godine je radio u Briselu u Evropskom parlamentu, EurActiv i Google.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android