Pitanje da li ćemo jezike nasljednike srpskohrvatskoga nakon 1991. opisivati kao jedan ili četiri jezika stručne slavističke krugove dijeli već duže vremena: pobornici formalne lingvistike, koja se bavi proučavanjem gramatičkih struktura, zalažu se za to da se i dalje govori o jednom jeziku koji se govori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji (stoga i alfabetskim redom „BCHS" jezik) dok pobornici sociolingvistike insistiraju na upotrebnim stavovima i simboličkoj vrijednosti jezika i polaze od četiri jezika.

Pojam standardnoga jezika

Diskusija oko BCHS jezika ne treba se voditi koristeći se nepreciznim terminom „jezik“, već terminom „standardni jezik“ za koji moraju biti ispunjene konkretne karakteristike: presjek sociopolitičkih i istovremeno jezičkih kriterija jasno nam stavlja do znanja da obje strane u sporu oko jednog ili četiri jezika raspolažu opravdanim argumentima.

Jedan standardni jezik mora posjedovati normativna djela (rječnik, gramatiku) i raspolagati polivalentnim rječničkim blagom, dakle mora biti u stanju da izrazi cjelokupno moderno znanje. Ovdje je važno napomenuti da su oba kriterija postepena, dakle ona se mogu nadograđivati: pogled na internetsku enciklopediju Wikipedia pokazuje nam kojom dinamikom danas raspolažu mali i manjinski jezici poput lužičkosrpskog i bretonskog ili dijalekti bez pisma kao niskonjemački. Oni svoju polivalenciju izgrađuju korak po korak, a broj članaka na Wikipediji im raste za nekoliko stotina, ponekad i za nekoliko hiljada članaka godišnje. Za bosanski i crnogorski možemo konstatirati da danas raspolažu normativnim djelima koja nisu postojala prije 25 godina.

Uz ovo dolazi i veoma važan vanjezički kriterij za standardni jezik, takozvana obligatnost, dakle obaveza provođenja norme. Pravila jednog standradnog jezika moraju biti kolektivno prihvaćena, a ova konstelacija nam je u suštini samo poznata iz moderne teritorijalne nacionalne države s obrazovnim monopolom i monopolom vlasti. Ovaj kriterij na posljetku vodi do toga da o statusu jezika ne odlučuju lingvisti i eksperti jezičke politike, već političari i državnici.

Važno je ovdje napomenuti i da se argument koji laici često potežu, a tiče se međusobne razumljivosti među jezicima, u stručnoj diskusiji oko standradnojezičnosti u suštini ne igra ulogu.

Model pluricentričnosti

Germanistička lingvistika razvila je u 1980-tim godinama prošloga stoljeća model pluricentričnosti kako bi opisala situaciju u zemljama njemačkoga govornog područja (Savezna Republika Njemačka, Njemačka Demokratska Republika, Austrija i Švicarska) koje – svaka za sebe – posjeduju vlastite nacionalne centre i instance koje definiraju standardnojezičku normu. Svako ko je u nekom bečkom restoranu držao meni u rukama poznaje ovakve male, uglavnom leksičke razlike.

Prenošenje ovoga modela na bivšu Jugoslaviju je u nekoliko aspekata problematično: s jedne strane su kulturne razlike u jugoslavenskoj pluricentrici još od srednjovjekovlja izraženije (rimsko-latinsko, nasuprot bizantsko-crkvenoslavenskom pokrštavanju Hrvatske i Srbije odnosno islamizaciji Bosne) od onih na njemačkome govornom području. Ovaj aspekt se od strane nacionalista tumači kao determinanta kulture (sve do dihotomije „Evropa nasuprot Balkanu"), za našu argumentaciju je on, pak, sporedan.

Implicitna, ali i nezaobilazna pretpostavka za pluricentričnost – dakle priznanje (ili barem prihvatanje) zajedničkoga jezika u pojedinim nacionalnim centrima – u jugoslavenskom slučaju ne postoji; stoga je germanistički sociolingvist Ulrich Ammon kao jedan od vodećih istraživača pluricentričnosti u svijetu svoj model razvio dalje te u posljednje vrijeme govori o specijalnom slučaju koji naziva „divided languages" („podijeljeni jezici").

O srpskohrvatskoj pluricentrici možemo govoriti samo u periodu od 1850. do 1967. godine. 1850. godina je vremenski početak srpsko-hrvatske jezičke konvergencije, daleko prije nego je jugoslavenstvo postalo relevantan politički projekt. Jezičko srpskohrvatstvo napušteno je Deklaracijom o položaju hrvatskoga jezika 1967. koja se mora gledati u kontekstu liberalizacijskih i renacionalizacijskih tendencija u Titovoj Jugoslaviji. Današnja jezička situacija dugotrajni je rezultat renacionalizacijske politike u Titovoj Jugoslaviji od druge polovine 1960-tih godina koja se svodila na logiku „jedna republika – jedna nacija – jedan jezik".

Pluricentrizam kao propast Jugoslavije?

Srpskohrvatski jezik je kao i jugoslavenstvo svoju legitimaciju izgubio u 1980-tim godinama. Srpskohrvatski odnosno jezičko pitanje je od 1960-tih do 1980-tih godina bilo enormno ispolitizirano, ali u svakome slučaju nije bilo odlučujući faktor za raspad Jugoslavije. Ovdje se možemo postaviti i drugo kontra-faktičko pitanje: bi li aktivnija jezička i kulturna politika u monarhističkoj i socijalističkoj Jugoslaviji (od 1918. do 1941. i od 1944. do 1991.) – npr. stvaranjem radikalnog planskog jezika („jugoslavenskog esperanta“) koji bi u sebi sadržavao sve kompromise i prevladao dualnost ćiriličnog i latiničnog pisma – spasila jugoslavensku ideju? Zar ne vidimo i u današnjoj egzistencijalnoj krizi Evropske unije istu pojavu: nedostatak zajedničkih kulturnih i jezičkih supranacionalnih simbola čije rutinsko korištenje bi moglo izgraditi lojalnost prema EU?

Ocjena Deklaracije o zajedničkome jeziku

Onaj ko autom prolazi kroz države bivše Jugoslavije, poznaje širokorasprostranjeni vandalizam kojim se upravo u Bosni i Hercegovini ili na Kosovu sprejevima uništavaju putne oznake na dva pisma ili dva jezika kako bi se ograničile na jednu etnonacionalnu formu. Hoće li se Deklaracijom o zajedničkome jeziku ovaj vandalizam odobriti? Hoće li ova deklaracija dovesti do rješavanja konflikta oko ćiriličnih tabli u Vukovaru i smirivanju problema s manjinama? Može li se široko prisutna segregacija grupa stanovništva u Bosni i Hercegovini zaustaviti ako se zanemari kulturna različitost umjesto da se ona respektira?

Problematičnost Deklaracije o zajedničkome jeziku koju podržavaju eksponirani protivnici postjugoslavenskog nacionalizma i intelektualci cijenjeni u međunarodnim krugovima je njena velika podudarnost s ultranacionalističkim srpskim pozicijama: pamflet „Slovo o srpskom jeziku“ iz 1998. zastupa poziciju koje se mogla čuti i u 19. stoljeću: naime da je pluricentričnost koju opisujemo kao jugoslavensku odnosno kao BCHS u suštini čisto srpska. Zastupanje pluricentričnog modela na bivšu Jugoslaviju jača tako poziciju onih koji lingvističkim kriterijima delegitimiraju ili čak poriču postojanje susjednih nacija.

Čak i ako inicijativa oko ove deklaracije dolazi od najboljih intelektualaca civilnog društva u bivšoj Jugoslaviji, smatram je kao inostrani slavist malo djelotvornom s obzirom na to da će prije svega izazvati nacionalističke protureakcije bez davanja konkretnih prijedloga rješenja. Zapadna slavistika mirila se olahko s klišeom o nepopravljivim jezičkim nacionalistima na Balkanu u posljednjih 25 godina umjesto da prihvati racionalnost i hitno potrebnu emancipacijsku snagu jezičke politike. Brzo se zaboravlja da se debate o kulturnoj i jezičkoj sličnosti u stabilnim i dobrostojećim zapadnoevropskim državama vode na drugačiji način nego u posttraumatskim društvima kakvo je npr. Bosna i Hercegovina.

Primjer Republike Makedonije pokazuje da je stvaranje nacije („nation building"), koje je od 1944. nametnuto s vrha i bilo jako jezički naglašeno, dovelo do toga da Makedonija – za razliku od vremena između dva svjetska rata – nije više dio srpske mentalne mape.To dakle pokazuje kako konsekventna jezička politika u vanjskopolitičkome smislu može djelovati stabilizirajuće.

Kako se strana slavistika odnosi prema BCHS?

Za južnoslavističke katedre u inostranstvu preporučuje se striktno deskriptivna pozicija: stoga mi na Humboldtovom Univerzitetu u Berlinu u novijim studijskim pravilima upotrebljavamo jezičku formulaciju „BCHS jezici“. Onako kako se jezička praksa u anglistici i amerikanistici odvija striktno odvojeno, simultana nastava na BCHS jezicima se didaktički slabo može preporučiti. Ipak, naš cilj je našim studentima ponuditi široko obrazovanje i upoznati ih sa specifičnostima sva četiri BCHS jezika kako bi djelovali i kao kulturni posrednici. 

 

Prof. dr. Christan Voß je šef Odjela za južnu slavistiku na Univerzitetu Humboldt u Berlinu.