Mnogi bolje poznaju jevrejsku kulturu i istoriju nego njihovi roditelji. Vrlo često su angažovani u sinagogama i jevrejskim zajednicama, te studentskim organizacijama kojih ima u gotovo svakom većem njemačkom gradu. U Dizeldorfu je osnovan centar „Kadima“ što na hebrejskom znači „ići dalje“.

Mladi ovom centru su nedavno organizovali posjetu jevrejskim spomenicima. Jevrejska tradicija se prenosi s koljena na koljeno. U pomenuti Jevrejski centar svake nedjelje dolazi oko 90 mladih. Tako je već 40 godina, koliko postoji centar u Diseldorfu. Neki od članova centra govoreći o svom porijeklu kažu: „Moj otac je iz Poljske, a majka mi je Rumunka.“. „Moje oba roditelja su iz Moskve.“ „Ja sam iz Azerbejdžana. Imao sam šest godina kada sam ovdje stigao. “Moja je majka Njemica, a otac je Rumun, dok sam ja rođena ovdje u Dizedorfu.“.

Zajedničkost je u religiji

Zbog toga ih vršnjaci često pitaju:“Šta je to Pesah? Šta je Hanuka? Zašto se subotom ne smije raditi? 17-godišnji Jahia Jahiaev kaže kako odmah treba biti spreman na pojašnjenje: „I mi rado želimo saznati više. Je li tačno to što piše u novinama? Kada se govori o Izraelu, onda u svom razredu moraš biti spreman na raznolika pitanja. Od tebe se očekuje da o Izraelu čak i kroz istoriju sve znaš.“

Kada se na času istorije govori o Drugom svjetskom ratu, pogled je odmah usmjeren prema nama, Jevrejima, dodaje Žanina Laks:

„Tada se obično moraš braniti ili u najmanju ruku dati odgovor koji je politički i istorijski korektan. Pošto su članovi moje familije preživjeli koncentracioni logor, moje kolege iz razreda žele doznati više o tome.“

Radoznalost je dobrodošla

Međutim, ponekad se mladi Jevreji moraju suočiti i sa antisemitizmom, mržnjom prema njima. I u pravo zbog toga je 18-godišnja Marija Pušilova morala promijeniti školu: „Kada su saznali da sam Jevrejka, odmah su htijeli da me se riješe. U mom razredu, jednostavno, s tim nisu mogli da se suoče. Za svaku sitnicu sam bila omalovažavana. A, kad svaki dan nezadovoljna dodješ kući, onda ti se i škola smuči“

Iako su ovakvi primjeri rijetki, još uvijek ih ima. Jedan od razloga jeste i taj što se mladi Jevreji iz centra „Kadima“ ne prepoznaju. Lančić sa Davidovom zvjezdom nose prikriverno. Muškarci jevrejsku kapicu, kao vjerski simbol prepoznavanja, ostavljaju kod kuće. Tako16-godišnja Isabela Zuhodreva kaže: „Ako bi me neko potpuno stran na ulici pitao, odakle sam, teško da bih smijela kazati da sam iz Izraela. Da sam Jevrejka.“

Izabela je iz Letonije, a odsrasla je u Njemačkoj. Zbog toga se i sama kao vjernik pita: gdje pripada, gdje joj je domovina? Do sada, međutim, odgovor nije našla: „U Njemačkoj mi je lijepo, iako sam Jevrejka. Nisam se mogla vratiti u Letoniju, a kako, opet, da živim u Izraelu? U Njemačkoj kao Jevrej, nije baš da ste nepoželjni. Prije bih rekla da ste kao i svi drugi ljudi. U Izraelu bi sigurno saznala i doživjela više u smislu vjerske i kulturne pripadnosti.“

Roditelji o religiji uče od djece

No i u samoj Njemačkoj Jevreji mogu zadovoljiti svoje vjerske potrebe, jer vrata vjerske opštine su za sve članove otvorena.

Aktivnosti su mnogobrojne, a o praznicima se slavi. Međutim, svi Jevreji ne sudjeluju u tome. Pogotovo ako su iz bivših republika Sovjetskog Saveza. Oni se teško uklapaju, jer o svojoj tradiciji tamo nisu učili ništa.Tako se događa da su djeca danas vjerski i kulturološki obrazovaniji od samih roditelja. Takav je slučaj Liana Kotliar iz Letonije: „Ja sam jedina u svojo familiji koja njeguje vjerske običaje. Slavimo Pesah i Hanuku, ali moji roditelji ne jedu košer, dok ja to pokušavam jesti. Često odlazim u sinagogu. Doživljavam više toga nego što su to u prilici bili moji roditelji.“

Porijeklo, porodična tradicija, maternji jezik, su kod mladih svojevrstan bunt. Ali, ima nešto što ih povezuje i što se riječima ne da kazati: „To je prije svage mentallitet i odgajanje u duhu tradicije. To je uticaj na mladog čovjeka, koji se kod drugih ne može sresti“, kaže Uli Etinger.