“Tito je umro, no njegov mit živi i danas”, osnovna je poruka, odnosno, tvrdnja filma finske redateljice Mire Erdevicki, u kojem ona pokušava razjasniti i rasvijetliti fenomen kulta bivšeg jugoslavenskog predsjednika. Dokazati ovu tvrdnju autorica se trudi od prvog do posljednjeg trenutka filma, iako je krajnji rezultat, mora se reći – tek osrednji. Film obiluje mnoštvom dobrog dokumentarnog materijala (sakupljenog u beogradskim i zagrebačkim državnim i radiotelevizijskim arhivima), snimkama razgovora sa svjedocima onog vremena, a ne nedostaju ni filmski isječci raznih proslava koje se održavaju i dan danas.

Za razliku od mnogih drugih redatelja dokumentarnih filmova koji su obrađivali slične teme, Erdevicki svoju priču ne započinje tamo gdje bi to možda bilo logično ili gdje ona u pravilu ima svoje korijene – u djetinjstvu, u obitelji, u raznim događajima iz mladosti koji obično na ovaj ili onaj način utječu na stvaranje ličnosti i kasnijih postupaka i stavova dotične osobe, već mnogo kasnije. I to nije jedino. Čudno je da film koji se bavi kultom, ne opisuje pojedinosti na osnovu kojih je ovaj doista i bio održavan na životu. Nema priče iz Kumrovca, mita o svinjskoj glavi ili barem detalja s takozvanog bombaškog procesa. To nedostaje jer sigurno da je za stvaranje kulta bilo potrebno ipak malo više od sletova i štafeta.

Finska redateljica početak stvaranja mita Tito datira u dane bitke za Drvar tijekom Drugog Svjetskog rata, točnije, 25.5.1944. kada je ondašnjem partizanskom vođi uspio bijeg iz pećine iznad ovog bosanskog gradića i to usprskos njemačkom masivnom bombardiranju. Da je ovaj dogadaj bio od velike važnosti, neupitno je; Tito je kasnije i sam o ovom danu govorio kao o “danu kada se ponovno rodio” te ga je i proglasio svojim rođendanom. U tom smislu, kaže Erdeicki, u Drvaru se i u današnje vrijeme održavaju proslave njegova rođendana na kojima se osim slušanja raznih govora, sudionicima i posjetiocima pruža prilika da se i sami spuste užetom iz pećine u dolinu – na način kako je to uspjelo Titu, kada je tako Nijemcima „pobjegao ispred nosa“.

30 milijardi dolara pomoći iz SAD

Kroz događaje od Drugog Svjetskog rata sve do danas, Mira Erdevicki nas vodi uglavnom kronološki, snimkama susreta Tita s drugim državnicima, slikama ondašnjeg televizijskog programa i razgovorima sa svjedocima vremena. Između ostalih, ovdje su Ivan Supek, Mitja Ribičić, Ivan Zvonimir Čičak, Alfred Pal i – Vuk Drašković. U nešto manje od sat vremena, gledatelj tako može djelomično saznati priču o stvaranju SFRJ, o pokolju na Bleiburgu – (šteta je jedino da autorici očito nitko nije rekao da su u Bleiburgu stradali i domobrani. Ona naime ne samo da ih ne spominje već jednog sugovornika snimljenog tijekom obilježavanja ovog događaja u današnje vrijeme, usprkos domobranskoj uniformi koju ovaj na sebi nosi, jednostavno naziva – ustašom), masovnim grobnicama u slovenskim šumama, prekidu sa Staljinom i time povezanim masovnim čistkama koje su u oko 100.000 slučajeva završile “službenim putovanjima” nepodobnih, a u stvarnosti – na Golom otoku.

Ovo razdoblje dokumentira razgovor s pokajničkim ispovijestima Mitje Ribičića (jedan od ondašnjih voditelja slovenske OZNA-e), s bivšim zarobljenicima spomenutog otoka, isprepleten sa snimkama ondašnje televizije u kojima se Tito susreće s državnicima Zapada koji o stvarnoj situaciji u prijateljskoj i strateški važnoj SFRJ ne znaju i ne žele znati ništa. Naprotiv, prema navodima Mire Erdevicki, Sjedinjene Američke Države su od početka tzv. Hladnog rata pa sve do kraja Titove vladavine, Jugoslaviju pomogle sa sveukupno 30 milijardi dolara, što je navodno više no što je u istom razdoblju od SAD-a, dobio cijeli afrički kontinent.

Pročitajte na slijedećoj stranici: O čemu svjedoči Vuk Drašković

Vuk Drašković kao primjer studenta šezedesetosmaša

Zahvaljujući ovom novcu, kako navodi finska redateljica, u SFRJ je vladalo blagostanje o kakvom su ostale socijalističke zemlje mogle samo sanjati. No, s druge strane, posljedica je bila i sve veće bogaćenje pojedinih partijskih drugova što je 1968. godine i dovelo do prvih posljeratnih masovnih prosvjeda. Beogradski studenti naime nisu demonstrirali protiv uređenja koje je vladalo, za demokraciju ili neka slična načela ljudskih sloboda, već, naprotiv – za uvođenje strožeg socijalizma.

Na ovom mjestu u filmu, na scenu po drugi put izlazi Vuk Drašković. U početku filma ga vidimo naime na jednoj četničkoj priredbi na Ravnoj Gori, organiziranoj u znak sjećanja na Dražu Mihajlovića. Njega Erdevicki ovaj put uzima kao svjedoka onog vremena, kao sudionika beogradskih prosvjeda. On primjerice kaže, kako je „Tito tada doduše još uvijek bio komunist ali je u međuvremenu mutirao u svoju sultansku verziju, da je izdao revoluciju i da više nije imao ništa zajedničkog s idolima onog vremena poput Che Guevare“.

Nije mogao drugačije…

Nakon događaja iz 1968.godine, u kojima se Tito kao jedini državnik postavio na stranu prosvjednika i zapravo uveo neke reforme poput zaustavljanja određenih sloboda tržišta, redateljica nas vodi u 1971. godinu, u tzv. Hrvatsko proljeće. Snimke iz Lepoglave izmjenjuju se s razgovorom s Ivanom Zvonimirom Čičkom koji navodi da su u onomo vremenu „ već postojale određene slobode ali samo do određene granice…“. Istodobno, beogradska povjesničarka Latinka Perović, priča kako je u ovo vrijeme Titov autoritet počeo slabiti.

Kako bi ga barem izvana ponovno ojačao, Tito, odnosno, KPJ 1974. godine donose novi Ustav prema kojem su doduše zajamčene neke nove autonomije no koji je isto tako Josipa Broza proglasio doživotnim predsjednikom. Na ovom mjestu se Erdevicki po prvi put u filmu upušta malo hrabrije (ili ipak nehotice?) u prikaz Titove osobe. Snimkama njegova govora u kojima pokušava narod Jugoslavije uvjeriti u svoju nesmanjenu popularnost, gledatelj konačno dobiva barem mali uvid u njegovo emocionalno stanje. Tu se vidi stariji čovjek koji očigledno više ni sam ne vjeruje u ono što govori ali, kako kaže i Perović „ne može iz svoje kože“.

Pročitajte na slijedećoj stranici: Kako narodi bivše Jugoslavije čekaju ponovni dolazak nekog vođe

Čekajući novog vođu

Nakon Titove smrti, kaže finska filmašica, došlo je do ratova koji su doveli do propasti SFRJ. Da bi Jugoslavija ionako vjerojatno propala, iz gospodarskih razloga, ova važna činjenica se u filmu nažalost ne spominje. Redateljica svoj film završava onako kako ga je i počela – snimkama obljetnica i proslava Titovog rođendana, na kojima se negdje u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji i dan danas skupljaju veterani Drugog Svjetskog rata, komunisti i njihova mlada pokoljenja.

Neke od ovih snimki djeluju više nego nevjerojatno – primjerice, u Makedoniji, u dvorani za tjelesni odgoj jedne škole održava se proslava Dana mladosti na kojoj uz unuka Josipa Broza, nastupa i Titov dvojnik koji sasvim ozbiljno drži govor na način kako je to činio stvarni predsjednik dok mu oduševljena publika isto tako najozbiljnije plješće. Kroz Crnu Goru, kako saznajemo iz filma, i dan danas mladi ( na filmu, njih petorica ) trče i nose štafetu, dok u Srbiji komunistički nostalgičari preminulom maršalu i danas recitiraju pjesmice i glade njegov spomenik.

Detalji poput ovih mogli bi se nazvati jednostavno duhovitim ili nadrealnim, no Mira Erdevicki im daje dimenziju kakvu ne zaslužuju, i to vjerojatno samo u ime svoje početne teorije. I to je zapravo najveći minus ovog, inače solidno napravljenog filma. Autorica ga završava riječima da “mnogi na području bivše Jugoslavije i danas čekaju nekog novog vođu, umjesto da konačno odgovornost prime u svoje ruke”. Koliko je ova izjava zapravo uvredljiva za one koji su sudjelovali u ratovima za neovisnost svojih država i općenito sve stanovnike ovog područja stavlja u položaj pomalo maloumne djece koja žive u prošlosti svojih roditelja, djedova i baka – ona je na neki način možda i razumljiva. Grubo rečeno, ovako je definitivno najlakše završiti, zaokružiti priču, dokumentarni film čiju je poantu autorica očito izvukla i prije negoli je krenula s istraživanjima materijala.

Pa ipak, može se reći da onima koji nisu toliko upućeni u povijest SFRJ kao ni u lik Josipa Broza, ovaj film nudi mnoštvo informacija, potkrijepljenih doista dobrim arhivskim materijalima. Onima koji su živjeli u njegovo vrijeme na ovim prostorima redateljica pruža priliku da se ili prisjete ili iz današnje perspektive iznova sagledaju detalje života u ondašnjoj zemlji. Većini će se snimke sletova za Dan mladosti i dočekivanja Tita na ulicama, učiniti više nego nadrealističkima, ili čak apsurdnima – jednako onako kako se nama danas čine apsurdne snimke proslava rođendana nekih drugih „dragih, voljenih vođa“, koji žive negdje na Korejskom poluotoku.

Autorica: Željka Telišman

Odg.ured: Belma Fazlagić-Šestić