Ronald Pofalla, bivši šef Ureda njemačke kancelarke Angele Merkel, najavio je prije nekoliko tjedana da će se ubuduće više posvetiti svom privatnom životu. A onda je ovih dana objavljeno da će se ipak prije svega posvetiti Njemačkoj željeznici, i to kao član Upravnog odbora tog poduzeća. Resor, koji bi trebao biti otvoren baš za njega, obuhvaćao bi dugoročnu poslovnu strategiju i, posebno zanimljivo, njegovanje političkih kontakata.

Drugim riječima, dugogodišnji bliski suradnik Angele Merkel s odličnim političkim vezama trebao bi postati šef lobista Njemačkih željeznica. Oporba u Bundestagu je reagirala sa zgražanjem, pa čak su i pojedini političari Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD), kao članice vladajuće koalicije, kritizirali tu iznenadnu promjenu strana bivšeg šefa kancelarkinog ureda sa statusom ministra bez portfelja.

Državno poduzeće za zbrinjavanje političara?

Budući da pravnik Ronald Pofalla nije poznat kao stručnjak za promet, mnogi pretpostavljaju da bi posao u Njemačkoj željeznici u prvom redu mogao zahvaliti činjenici da je to poduzeće u 100-postotnom državnom vlasništvu. Za Gerda Aschoffa, potpredsjednika udruge korisnika željezničkih usluga Pro Bahn, upravo to i jest problem. On ističe da načelno nema ništa protiv ako političari nakon okončanja karijere prijeđu u gospodarstvo, ali: "Kod Željeznice je posebna situacija jer se radi o državnom poduzeću koje je u mnogo čemu ovisno od države kao vlasnika. I tu je taj direktni prijelaz naravno problematičan."

Još problematičnijom smatra činjenicu da član Kršćansko-demokratske unije (CDU) Pofalla istovremeno želi zadržati svoj zastupnički mandat. Za Aschoffa je ovdje riječ o sukobu interesa. Uz to, kako kaže, postoji i jedan praktični problem: zastupnički mandat zahtijeva puno radno vrijeme. "I sada on pored toga želi preuzeti još jedan posao s punim radnim vremenom, naime dobro plaćeni posao kod Njemačkih željeznica", čudi se Aschoff. Član Upravnog odbora tog državnog poduzeća godišnje zarađuje između 1,3 i 1,8 milijuna eura.

Radno mjesto po Pofallinoj mjeri?

Christian Humborg, šef njemačkog ogranka antikorupcijske organizacije Transparency International (TI), smatra da prelazak političara u gospodarstvo načelno nije problematičan: "Čak bi trebalo biti normalno da političar koji završi svoju karijeru može naći drugi posao i ne bude zakinut." No on istovremeno navodi jedno ograničenje: novi posao ne smije imati nikakve veze s prethodnim političkim djelovanjem. Samo tako je moguće isključiti mogućnost lobiranja, kaže Humborg. Zato zahtijeva da se političarima dozvoli prelazak u gospodarstvo tek tri godine nakon okončanja političke karijere.

Humborg nadalje kritizira da u slučaju Ronalda Pofalle čak nastaje dojam kako je njegovo buduće radno mjesto otvoreno baš za njega. Jer, kaže šef njemačkog TI-a, ne postoji ništa što bi ga uopće kvalificiralo za taj posao.

I drugi su se snašli

Ova rasprava o prelasku političara u gospodarstvo nije nova. Prije nekoliko mjeseci prašinu je podigao slučaj člana CDU-a Eckarta von Klaedena koji je još bio na dužnosti ministra bez portfelja u kancelarkinom Uredu kada je objavio da će ubuduće raditi kao lobist automobilskog koncerna Daimlera.

I bivši kancelar Gerhard Schröder (SPD) je bio oštro kritiziran kada je samo nekoliko tjedana nakon odlaska s kancelarske dužnosti 2005. prešao u Nord Stream AG (Sjeverni tok), tvrtku u vlasništvu energetskog koncerna Gazproma, koji je pod kontrolom ruske države. A Schröderov stranački kolega Wolfgang Clement je nedugo nakon odlaska s dužnosti saveznog ministra gospodarstva prešao u Nadzorni odbor energetske tvrtke RWE. Otto Schily, također SPD-ovac, zalagao se kao savezni ministar unutarnjih poslova za uvođenje biometrijskih osobnih dokumenata. Nakon napuštanja ministarske dužnosti postao je član nadzornih odbora dvaju poduzeća koja sudjeluju u izradi takvih dokumenata.

Potvrda predrasuda?

Takvih je primjera u njemačkoj politici dosta. "Učinak rotirajućih vrata" - tako taj fenomen naziva novinar Pascal Beucker, autor knjige "Licemjerna politika: vlast pod svaku cijenu". "Političar izlazi kroz jedna vrata i onda se vraća kao lobist kako bi svoje kontakte u politici koristio za svog novog poslodavca", objašnjava Beucker. On ističe da je to u skladu sa zakonom, ali da je u najmanju ruku "sumnjivo".

A što se tiče Gerda Aschoffa iz udruge Pro Bahn, ovaj način zapošljavanja kao u slučaju Pofalle može na kraju naštetiti obje strane: političarima, kojima se ionako često predbacuje da misle samo na vlastiti interes. A i poduzeću kao što su Njemačke željeznice, koje je na glasu da samo služi interesima politike, a ne i svojih putnika.

Autorice: Jeanette Seiffert/Andrea Jung-Grimm

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić