„Toga svega kad se sjetiš, teško je to pričati", počinje svoju priču Dragan Prosić. „Otišao sam 1969, 27. juna. Zapamtio sam taj dan radi toga što je to bio užas. Krenuli smo iz Bihaća autobusom do Zagreba, pa iz Zagreba na voz za Minhen. Ne znam da li ste gledali ratne filmove kako su zarobljenike u logor. Eto tako je to bilo. Onaj plače, onaj kuka, hitna kola, doktori..."

Tada je imao 26 godina. Na put je krenuo sa suprugom Milevom. Kod roditelja na selu su ostavili sina, s namjerom da ga dovedu čim se snađu. „Teško, teško", ponavlja Dragan između rečenica, ali kaže da nije vidio drugi izbor, jer nije bilo posla, nije bilo novca, odjeće, ni obuće. Sjeća se kako su dok su čekali voz u Zagrebu, Milevi kupili plastične sandale da barem ima u čemu da putuje.

„Kad smo došli u Minhen, onda su nas po broju pošte grupisali. Dadne ti onaj list i onda se grupišeš tu, pa su nas rasporedili u vozove gdje koji ide. Mi smo išli gore prema sjeveru do Frankfurta", priča Dragan sporo i uzdiše, praveći duge pauze između rečenica. „A onda, mi smo mislili, pa dobro, bar ćemo Mileva i ja zajedno, i oni nas na polovini puta razdvoje – niti ona zna gdje sam ja, niti ja znam gdje je ona."

On je prvo otišao u livnicu nadomak Frankfurta, ali se tamo nije dugo zadržao. „To je bio užas. Šta god jedeš, bože sačuvaj, crijeva da povratiš iz sebe od prašine." Kasnije je prešao u fabriku koja je proizvodila radijatore, a na kraju u proizvodnju građevinskog materijala, gdje je dočekao penziju.

Mileva je cio radni vijek provela u banji za rudare. Našao ju je uz pomoć njemačkog kolege koji je kao ratni zarobljenik u Kninu naučio i malo srpskog jezika. „On meni kaže nije ona daleko, tu je ona blizu, i jednog dana dođe sekretarica i zove me, kaže treba te telefon, zove vas žena. Ma ne mereš progovoriti koliko je teško, ona plače, ja plačem..."

Jugošvabe

Te suze dobile su tek po koju pjesmu za postponoćne sevdahe. Život preko čuvenih jugoslovenskih gastarbajtera za familiju, prijatelje, komšije, više izgleda kao tipična bajka koja je nekadašnje jugoslovenske prosjake i pepeljuge pretvarala u prinčeve i princeze – ali istih starih seljačkih manira.

Takvi stereotipi o gastosima-seljoberima i u muzici su daleko življi i opstaju kroz generacije. Od starog hita Riblje čorbe o frankfurtskom gastarbajteru koji jede ćevapčiće i kiti pevaljku markama, preko Prljavog inspektora Blaže koji simbolično „vozi mečku kroz planine, mezi luka, 'leba i slanine", pa sve do grotesknog prikaza grupe Pero Defromero čoveka okićenog zlatnim lancima koji psuje, gradi dvorce s lavovima, „satelitski tanjir velik zauzeo pola sprata, na zidu je vepra glava, a na podu međed spava".

Iza takvih stereotipa stoji ljubomora na ljude koji su nešto postigli i neshvatanje onih koji su otišli na rad u inostranstvo, smata istoričar Vladimir Ivanović, koji je doktorirao na temi gastarbajtera. „Još od kraja šezdesetih godina postoji izraz Jugošvabe. To su ljudi koji su otišli, koji su postali nešto drugo i sada se vraćaju, a u stvari nisu ništa drugo. I naravno, ako je neko otišao, u srži ljudi je da pokažu to što su postigli. U gastarbajterskom slučaju, auto je statusni simbol. Imati kuću je isto na neki način statusni simbol. Ima nekoliko gastrabajterskih sela gdje su napravljene velike kuće sa lavovima, ornamentima, ali ta arhitektura je arhitektura koju ćete naći u selima u Baden-Virtermbergu ili austrijskim selima, i to nije nešto što razlikuje gastarbajtere", priča Ivanović.

Kod Prosića nema ni lavova, ni drugih gipsanih figura. Kućili su se dva puta i oba puta nailazili na iste poglede komšija. Prvu kuću podigli su u rodnom Bihaću i tamo odlazili na godišnje odmore, ali se u njoj, kaže, nisu pošteno ni naspavali, a već je počeo rat i morali su da je prodaju budzašto.

Od tog novca kupili su plac u Rumi. „Kuću smo uzeli, bila je kao štala, samo ozidana, pa smo je sređivali", priča Dragan. Danas se od drugih kuća u nizu razlikuje samo po skromnoj kovanoj kapiji i po kojem komadu stilskog namještaja unutra. Ali u komšijskim očima ta razlika je ipak daleko veća. „Ajoj, znaš ti šta su oni mislili, da u nas padaju marke, a mi samo dočekujemo, matere mi. To se svakako pričalo. Ne javno, ali vidiš ponašanje. Ljudi su ovdje zavidni, a lijeni – kako ti imaš, a on nema. A u njih je najpreče slavlje, samo da se slavi, a da rade nešto – bože sačuvaj. A ako nećeš raditi, pa nećeš ni imati", priča Dragan.

Tetka iz Njemačke

Premda inspirativni za zbijanje šala, gastarbajteri prestaju da budu seljoberi kad zašuška dojče mark. „Postoji ta druga percepcija o tetki iz Njemačke koja dolazi i donosi čokolade i ona je u svijetu djece dobra vila koja živi tamo negdje gdje je lijepo i dolazi uvijek sa poklonima", kaže za DW Vladimir Ivanović.

Od raznih tetaka iz Njemačke su 1989. godine, prema podacima Svjetske banke, osim čokolada i poklona, stizale i doznake u iznosu od 3.8 milijardi dolara. Danas je taj iznos oko 1,5 milijardi evra u Bosni i Hercegovini, 2.6 milijardi Hrvatskoj i 2.8 milijardi u Srbiji. „I to je ono što dolazi zvaničnim kanalima, znači putem banaka", napominje ekonomista Damir Miljević. „Vjerovatno još toliko novca dođe od dijaspore drugim kanalima, pošalju autobusom po rođacima, dođu direktno i tako dalje, tako da možemo reći da jako veliki dio bruto društvenog proizvoda čine doznake naših iseljenika iz inostranstva", priča Miljević za DW.

Taj novac u uglavnom stiže porodici i prijateljima i služi za izdržavanje tih ljudi, ili tačnije – puko preživljavanje, dodaje Miljević. „Suštinski oni održavaju socijalni mir, jer ako vam je to pet, šest ili sedam posto BDP-a, bez toga bi imali vjerovatno ljude koji umiru od gladi ili socijalne nemire. I drugo, sa stanovišta oporezivanja i redovnog plaćanja usluga, činjenica je da iseljeništvo drži u svojim rukama stabilnost budžeta u BiH. S obzirom na to da ljudi moraju da plaćaju komunalne usluge i kupuju hranu i potrepštine, pa od tog iznosa koji uđe u BiH, barem putem PDV-a država uzme svojih 17 posto, tako da je to jedan vrlo značajan faktor za punjenje budžeta", objašnjava Miljević.

Stvarne investicije su, s druge strane, vrlo male, gotovo nevidljive, a u svakom slučaju, o njima – barem u BiH – ne postoji evidencija. „Ne postoji nikakav osmišljen način saradnje sa dijasporom. Ove godine je ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, u čijoj su nadležnosti, počeli izradu strategije za saradnju sa iseljeništvom. Drugim riječima, tek ove godine se država udostojila da se ta saradnja proširi – ne da se iseljeništvo samo koristi, nego da im se pokuša pomoći tamo i da se uspostave čvršće veze", priča Miljević.

To nije uvijek bilo tako, tvrdi Ivanović. Sedamdesetih godina gastarbajteri su ulagali novac u jugoslovensku privredu. „Postojale su na primjer devizne fabrike koje su izgrađene novcem koji su skupili gastarbajteri, koje su funkcionisale na samoupravnim sistemima, a lokalno stanovništvo, što su uglavnom bili rođaci, radili su u tim fabrikama", priča Ivanović. „Onda imate dionice, jer jugoslovenski ustav je promijenjen 1974. godine i indirektno u njemu postoje paragrafi kojima je dozvoljeno da se otvaraju mala preduzeća u kojima može da bude zaposleno do pedeset radnika i na neki način to je bilo okrenuto prema povratnicima."

Budućnost apokaliptična

Taj trend trajao je do osamdesetih, ali se sa novom krizom mnogi od njih vraćaju u Njemačku i druge zemlje, i taj talas više nikada nije zaustavljen. Iako savremeni gastarbajteri praktično ne postoje, nekadašnji Jugosloveni i dalje odlaze u iste zapadne zemlje, kod kuće ih jednako percipiraju i nazivaju gastosima, samo su se razlozi za odlazak mijenjali – od izbjegličkih migracija, preko takozvanog odliva mozgova, do današnjeg masovnog iseljavanja svih kategorija.

Pri tom, nijedna od zemalja regiona, dodaje Ivanović, od devedesetih naovamo nije imala zakonsku regulativu koja bi podržala ulaganja gastarbajtera. Jedina politika jeste politika izvoza nezaspolenosti koji Miljević naziva glupom i kratkovidom.

„To kratkoročno prija, jer oni šalju novac i održavaju socijalni mir, vi imate lijepe pokazatelje o nezaposlenosti, ali sijekući granu na kojoj sedite, time što ostajete bez raspoložive radne snage, dovodite sebe u situaciju da jednostavno ne možete razvijati svoju ekonomiju, jer su vam za to pre svega potrebni ljudi, i to ljudi koji imaju znanja, sposobnosti i veštine, a bez njih ostajete", kaže Miljević. „A dugoročne posljedice takve politike u ekonomskom smilu mogu biti stravične", zaključuje on.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android