Duboko svjetonazorski podijeljeni, jedni bivšu Jugoslaviju smatraju, kako se to voli reći, tamnicom hrvatskog naroda, dok će drugi sa simpatijama govoriti o zemlji jednakosti, sigurnosti i blagostanja. Treći će tek odmahnuti rukom i reći kako ih takve stvari ne zanimaju.

Posljedično, današnji Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima nije glavna prigoda u kojoj će se spominjati žrtve poretka koji je supstancijalno kolabirao početkom osamdesetih, a formalno desetljeće kasnije. Štoviše, taj će dan malo tko obilježiti, dok će se žrtve komunizma ponajviše koristiti u političkim obračunima i predizbornim kampanjama.

Masovne likvidacije koje je Jugoslavenska narodna armija (JNA) bez suđenja provela nad civilima i pripadnicima poraženih vojski nakon završetka Drugog svjetskog rata, kolokvijalno znane kao Križni putevi ili Bleiburg, tek su povod za godišnje obračune između obitelji stradalih i desnice s onima na političkoj ljevici. Prvi će tako često bez problema istaknuti znakove također totalitarne i poražene Nezavisne Države Hrvatske (NDH), dok će drugi pronaći opravdanje za komunističke zločine i stravičan pokolj civila.

Ni povjesničari se oko ove teme neće složiti pa će se njihova mišljenja prvenstveno razići oko broja stradalih, ali i oko karaktera rata koji se vodio između ustaša i partizana. Zbog toga se može čuti da je antifašizam kontaminiran i nedjeljiv od komunističke revolucije, bez obzira na to što su među antifašistima bili i brojni vjernici pa čak i svećenici.

Nije ni logor na Golom otoku namijenjen protivnicima Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) točka oko koje će se složiti hrvatski građani, a podjele se protežu i do nedavnog suđenja šefovima jugoslavenskih tajnih službi Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću koje je njemački sud osudio na doživotni zatvor zbog političkog ubojstva u Bavarskoj 1983. godine.

Totalitarizmi stvaraju „novog čovjeka“

Čak bez prethodno nabrojanog, Jugoslaviji se ne bi mogao poreći totalitaran poredak čiji su znaci i danas simpatični velikom broju građana poput, recimo, pionira ili služenja vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, ističu pojedini povjesničari.
„Ako već koristimo kontroverzni termin totalitarizma, onda je tu bio i jednopartijski sustav i općenita odbojnost prema pluralizmu. Kod autoritarnog režima, događa se suradnja političke elite s organizacijama koje djeluju izvan direktne kontrole državnih struktura. U totalitarizmu to nije moguće, pošto sustav kao takav ne prihvaća institucionalni pluralizam u donošenju političkih odluka. Totalitarni sustav se također razlikuje od autoritarnoga po tome što zadire u privatnu sferu života u cilju stvaranja 'novog čovjeka', a odgoj tu igra ključnu ulogu. Pioniri su jedan primjer iz socijalističke Jugoslavije koji je strukturalno sličan Ustaškoj mladeži u fašističkoj NDH. Prisutnost ideologije se također vidi u školskom sustavu kroz predmete kao 'Marksizam' i 'Općenarodna obrana i društvena samozaštita'. Stalno se potencirao znanstveno definirani sukob s kapitalizmom, a čovjek je često definiran prema svom mjestu u klasnoj borbi. U takvom političkom kontekstu je bilo malo mogućnosti za politički kompromis, a odgoj u tom duhu se nastavljao sve do služenja vojnog roka u vojsci koja je de facto bila politička. To se vidi po tome da nije samo imala za cilj da štiti granice, nego također 'tekovine socijalističke revolucije', uključujući lik Josipa Broza Tita“, u razgovoru za Deutsche Welle govori povjesničar dr. Tomislav Dulić, direktor Instituta 'Hugo Valentin' sa Sveučilišta u Uppsali i napominje: „Jugoslavenski sustav je s vremenom postao pluralniji od onoga u Sovjetskom savezu pa je pitanje u kojem periodu ga možemo okarakterizirati totalitarnim u klasičnom smislu. No jasno je da je Tito zaustavio svaki pluralizam kada je stavio u pitanje vodeću ulogu SKJ i njen monopol nad političkom vlašću. To se na primjer dogodilo za vrijeme Maspoka (Hrvatskog proljeća, op.a.).“

Nisu li onda građani kao nasljeđe dio tog režima unijeli u novostvorenu Hrvatsku i države nastale raspadom Jugoslavije? „Naravno, nije ni čudno da su neki elementi utjecali na izgradnju postsocijalističkih demokracija. Vidimo da je riječ o političkoj kulturi u mnogim zemljama bivšeg socijalističkog bloka koja se dosta razlikuje od Zapadne Europe. Kad se raspadala Jugoslavija, mislilo se da će demokracija donijeti blagostanje. Ali sam pojam demokracija se često ograničavao na političko djelovanje, odnosno na to da većina vlada nad manjinom. Moguće je da snažno potenciranje prava većine i kolektiva ima veze s političkom tradicijom u Jugoslaviji u kojoj je elita na primjer preuzela na sebe zadatak da vodi klasnu borbu u ime većine. Ali, zaboravlja se da demokracija nije samo politička, već i društvena te da kao takva nosi sa sobom i zaštitu pojedinca od većine. Čini mi se da je taj element demokracije, odnosno ljudskih prava pojedinca, općenito razvijeniji u zemljama Zapadne i Sjeverne Europe“, odgovora dr. Dulić.

Građani previše očekuju od svojih dosjea

Istina o pravom komunističkog režimu, reći će mnogi, krije se u arhivima jugoslavenskih tajnih službi koji su, ako je vjerovati medijima i političarima, skriveni u najčuvanijim dijelovima Hrvatskog državnog arhiva. No tu je napravljen veliki napredak, kaže nam Nenad Bukvić, pročelnik Odjela za zaštitu i obradu arhivskog gradiva. „Prošle smo godine preuzeli dodatni dio gradiva Službe državne sigurnosti, a napravljena je i deklasifikacija tog gradiva koje više ne nosi oznaku tajnosti. Međutim, postoje ograničenja zbog zaštite osobnih podataka.“ Doznajemo tako da sve žive osobe i najuži članovi obitelji umrlih mogu zatražiti uvid u njihov dosje, ako on postoji, a isto je omogućeno i za znanstvena istraživanja.

U kontaktu s nekoliko kolega koji su pogledali vlastiti dosje doznajem da im je motiv bio saznavanje tko su u njihovoj okolini bili doušnici, no rezultat je bio razočaravajući. „U papirima su stajale banalne zabilježbe o tome s kim sam pio kavu i što sam govorio na kolegijima, dok su imena onih koji su o tome izvijestili bila 'kodirana' ili zacrnjena zbog zaštite osobnih podataka“, kaže nam urednik jednog ugašenog lista.

„Očekivanja su velika. Oni koji koriste tu dokumentaciju trebaju biti svjesni da je ona nastajala pod specifičnim okolnostima i prikupljana je za specifičnu svrhu. Dio korisnika se razočara kad shvate da nisu bili nadzirani. S druge strane, oni koji vide svoj dosje u njemu ne nađu ništa senzacionalno. To su operativne informacije, a za provjeru njihove vjerodostojnosti treba dodatni instrument. Ako je osoba A o osobi B rekla nešto, to ne znači da je to istina,“ objašnjava viši arhivist Bukvić. Spomenuta ograničenja posljedica su postojećih propisa, ali i dobra podloga za stvaranje „popisa za odstrel“ koji se povremeno plasiraju putem manjih portala sumnjive novinarske vrijednosti, a kako bi se kodnom imenu pridružio identitet protivnika kojeg se želi ocrniti. Uz sve to ne treba zaboraviti i na mogućnost da su poneki dokumenti lažirani ili veliki dijelovi zbirki uništeni, a što je posljednjih dana pripisano spomenutom Perkoviću koji je, prema riječima zagrebačkog suca Ivana Turudića, uoči prvih demokratskih izbora bio na čelu Povjerenstva za uništavanje dokumenata.

Arhivi nisu presudni

„I Švedska je restriktivna kada je riječ o otvaranju takve građe, pa to i nije nešto specifično za Hrvatsku. Za povjesničare je otvaranje arhiva uvijek dobrodošlo. Ali to ne znači samo po sebi da ćemo uz masu novih podataka doći do neke općeprihvaćene istine. Slabost lokalnih historiografija je često u teorijskoj interpretaciji tih podataka, i metodološkom pristupu analizi. Naročito mladi povjesničari trebali bi dobiti mogućnost da se metodološki i teorijski usavršavaju i da više sudjeluju u razmjeni s kolegama na međunarodnom planu. Otvaranjem arhiva dobilo bi se mnogo novih podataka, ali teško da bi to donijelo radikalne promjene u historiografiji bez promjena u pristupu analizi hrvatske povijesti i njenoj ulozi u svijetu.“

Hrvatska je nedvojbeno zarobljena u dijametralno suprotnim interpretacijama komunističke prošlosti u kojima na obje strane manjka zdrava doza kritičnosti. Ta je polarizacija, smatra Dulić, rezultat širih europskih procesa. „Radikalna desnica raste širom Europe, dok se u nekim zemljama uvezala u državne strukture na način kako se to barem za sada ne vidi na Zapadu. To uvelike utječe na javno mnijenje pa konzervativna desnica flertuje s takvom retorikom. Kod ljevice to pak rezultira odbojnošću što dovodi do polarizacije, a povijest se onda koristi kao važan vid političke debate. S te je točke teško doći do konsenzusa. Ali opći konsenzus i nije posao povjesničara, već prihvaćanje osnovnih činjenica na kojima se može vršiti analiza. Tek onda možemo voditi znanstveno utemeljenu diskusiju, a također uvažavati i mišljenja onih, s kojima se ne slažemo“, zaključuje Dulić uz riječi da kada govorimo o Zemlji, moramo se barem složiti da je okrugla.

Hrvatski građani su se oko oblika Zemlje, srećom, dogovorili. No kakav je bio život u bivšoj Jugoslaviji i koliko je ona bila totalitarna, pitanje je na koje se još uvijek traži odgovor.