Uoči predizbora u novembru prošle godine za kandidata desnice za predsjedničke izbore u Francuskoj, koji će se održati u aprilu i maju ove godine, bivši premijer i sadašnji gradonačelnik Bordoa Alain Juppé (Alen Žipe) bio je ubjedljiv favorit. Prema ispitivanju javnog mnijenja bio je visoko iznad ostalih konkurenata, ali su se onda na socijalnim mrežama pojavile optužbe da je blizak islamskim radikalnim krugovima, da finansira izgradnju džamije-katedrale, dat mu je nadimak Ali, a sve je propraćeno fotomontažama na kojima je s vehabijskom bradom i turbanom predstavljen kao šeik, muftija ili ratnik islamske države ili kako s fesom na glavi reklamira čuveno vino bordo kao bezalkoholno piće. Uprkos svim prognozama, Juppé je ubjedljivo izgubio izbore, a neočekivano ih dobio François Fillon.

Politički analitičari i medijski komentatori su, istina, pominjali da je "kampanja Ali" nanijela Juppéu "ozbiljnu štetu", ali ne i da je njegova navodna islamofilija osnovni, ako ne i jedini razlog poraza, sve dok se u uglednom dnevniku Monde nije pojavio tekst pisca, sociologa i bivšeg ministra Azouza Begaga: "Alain je izgubio zbog Alija". Bagag je minuciozno obrazložio kako su podmetanja, karikature, muslimansko ime i širenje islamofobije odigrale presudnu ulogu u opredjeljivanju birača."Ta realnost je bolna, ali moramo se suočiti s istinom", rekao je on. Tek poslije toga, u medijima su se počeli javljati tekstovi s naslovima kao što je "Fillon treba da zahvali Ali Juppéu".

Ima li vatre gdje ima dima?

O navodnim vezama Alaina Juppéa sa radikalnim islamskim krugovima, posebno njegovoj "namjeri" da u Bordou izgradi najveću džamiju u Francuskoj, nisu direktno pisali zvanični mediji, ali jesu prenosili šta se o tome kaže na socijalnim mrežama, u kojima su anonimni blogeri "otkrivali" Juppéovu islamofiliju i obilno je ilustrovali fotokarikaturama. Tako predstavljen, Žipe je, preko Facebooka, Twittera i e-mail pošte dospijevao do birača desnice, koji, makar i rezervisani nisu ostajali ravnodušni, prema onoj narodnoj "Gdje ima dima, ima i vatre"…  

Priča oko "džamije-katedrale" počela je još 2000-e godine kad je Federacija muslimana regiona Žironda predložila da se u Bordou izgradi "kulturni i kultni centar", koji će zadovoljiti ne samo vjerske potrebe, nego raspolagati bibliotekom, galerijom i restoranom. Kao gradonačelnik Juppé je podržao projekt i 2008. odobrio zemljište za gradnju. I tu je stvar stala, a on izložen napadima ekstremne desnice da džamiju gradi iz gradskog budžeta. Uzalud je objašnjavao da to zabranjuje zakon o odvajanju crkve i države. Nije pomagalo ni što se džamija nije ni počela graditi 17 godina od projekta. Hajka koja nije imala nikakvog stvarnog osnova, imala je i te kako stvarne posljedice: glavni je razlog njegovog poraza, od kojeg se vjerovatno nikad neće politički sasvim oporaviti. A hoće li se ta džamija u Bordou graditi niko ne zna niti to više koga zanima.

"Kandidat desnice ili minareta"

Konzervativac Fillon je neočekivano pobijedio i, pošto su mu porasla izborna krila, počeo je već predsjedničku kampanju, ali ne lezi vraže: opet su se na socijalnim mrežama pojavili kumovi, koji ga preimenovaše u Farida i predstaviše ga, kao i Juppéa, s velikom vehabijskom bradom i ostalim atributima radikalnog islama i ISIL-a.

U njegovom slučaju sve se svodilo na dvije fotografije snimljene u predgrađima Pariza: jedna je iz 2014. na kojoj je među muslimanima Stensa i u prisustvu djevojčice s maramom na glavi; druga ga prikazuje kako 2010., kao predsjednik vlade, prisustvuje otvaranju džamije u predgrađu Argenteuil (Aržantej). Kako su objavljene, na twitteru su iskrsnuli otrovni aforistički komentari u stilu "Kandidat desnice ili minareta?" ili "Uskoro na teraviji i u vašoj džamiji".

Obrazovan u katoličkim koledžima i blizak kleru, Fillon najveću podršku ima u sredinama i regionima izrazitog "katoličkog kulturnog koda". "Farid" i vehabijska brada su nema sumnje i smišljeni zato da oslabe njegovu poziciju među katolicima, koji ističu da su kao "zajednica" ugroženi od drugih vjerskih skupina u Francuskoj, posebno od muslimanske. Dvije fotografije, koje su plasirane kao dokaz Fillonove "islamske slabosti", taman su dobro došle da sruše uzdanja katolika u njega. Zato je njegov izborni štab nedvosmisleno označio ekstremno desničarski Nacionalni front kao "autora" te kampanje.

To je po svoj prilici tačno: čelni ljudi te populističke partije, uključujući i njenog predsjedničkog kandidata Marinu Le Pen, nisu se osobito ni trudili da to demantuju. Šta više, ona je rekla da takav tretman političkih protivnika nije ništa drugo nego sloboda izražavanja. Međutim, ima ona na umu da je takva "sloboda izražavanja" srušila Juppéa. Ako "Farid" doživi sudbinu "Alija", ona samo što nije zakucala na vrata Jelizejske palate. Na tom putu korišćenje islama kao strašila je rentabilno, i ona ga koristi da pridobije birače.  

Afera "Ali i Farid" mogla bi da bude groteskna priča o podmetanjima i smicalicama u izbornim nadmetanjima, da ne nameće i druga ozbiljna pitanja, o kojima u francuskim medijima niko ne govori niti piše.

Muslimansko ime loša reputacija

Niko otvoreno neće reći da muslimansko ime koje se prikači uz kandidate i da njihova izmišljena ili stvarna bliskost sa Francuzima muslimanske kulture može značiti lošu reputaciju, ali u stvarnosti je tako. Arabizirati imena političkih ličnosti, ne samo što se smatra uvredom, nego je to, kad se lansira preko socijalnih mreža, veoma jako, efikasno i politički izuzetno opasno oružje, koje se u slučaju Alaina Juppéa, pokazalo i fatalnim.

U medijima se osuđuju i odbacuju ti metodi i naglašava se da su to niske spletke i ogovaranja koje potiču od "fašosfere", ali se nigdje ne kaže da ono što su učinili ili rekli Juppé ili Fillon u vezi s muslimanskom zajednicom u Francuskoj ne zaslužuje nikakvu kritiku, osudu ni napad, a ponajmanje politički fijasko koji je doživio prvi, a prijeti drugom.

Juppé je razložno objašnjavao da nema nikakvu osobitu bliskost sa muslimanima svog grada, da s njihovim predstavnicima komunicira kao i sa svim drugim sugrađanima, kad su po srijedi ljudska prava i zahtjevi za ravnopravnošću, da pomaže da se zadovolje njihove potrebe, i svjetovne i vjerske, i da će se za to zalagati i kao predsjednički kandidat, i izgubio je izbore.

Fillonove izjave se iskrivljuju i istržu iz konteksta i tumače kao podrška fundamentalizmu i savezništvo s radikalnim islamom. Čak i ovakva njegova izjava u vrijeme kad je bio premijer danas dobija negativno značenje: "Normalno je i legitimno da se vjernici mole u dostojanstvenim okolnostima, u svijetlim džamijama umjesto u mračnim podrumima. Minareti, kojih je malo u Francuskoj, treba da se na razuman i harmoničan način uklope u naše urbane i socijalne sredine." Bez obzira što se Fillon ranije legitimisao u pitanju islama i muslimana knjigom "Pobijediti islamski totalitarizam" i što se koristi svakom prilikom da istakne kršćansku i katoličku ukorijenjenost Francuske, teško da će u aferi "Farid" ostati neoštećen.

Prišiti muslimansko ime nekome znači blatiti ga, sramotiti, optužiti. Što je najgore znači: "Taj je za muslimane!". O tome se ne govori. Ukazuje se kako "fašosfera" tehnički iskorišćava socijalne mreže, ali se ne analizira suština: zar je biti musliman ili biti nazvan muslimanom u toj mjeri degradirajuće da se zbog toga mogu izgubiti izbori? Suštinsko pitanje koje se ne postavlja u ovim debatama je: u čemu i kakav je to problem biti musliman u Francuskoj? Isto pitanje važi i za Evropu.