"Potreban nam je Zakon o insolvenciji jer je primjer Grčke pokazao da nemamo pouzdan i adekvatan postupak", kaže Jürgen Matthes iz Instituta za njemačku privredu. Time je on dotakao bolnu tačku, koju je izazvala diskusija o izlasku Grčke iz eurozone. "Tako daleko se u Grčkoj nije smjelo otići. Najveći dio dugova Grci imaju kod javnih povjerioca. To se u budućnosti mora spriječiti."

U privredi je do u tančine regulisano sve ono što na nivou država nije. Ukoliko jedna firma na duži vremenski rok troši više novca nego što zaradi, automatski ima problem. Povjerioci i kupci kad tad izgube strpljenje i posljedica je da firma mora pokrenuti stečajni postupak.

Utvrđuje se nelikvidnost firme a upravljanje nad njom preuzima stečajni upravnik. On mora da se pobrine da niko od klijenata ne izvuče deblji kraj i da se naplati što je moguće više potraživanja. Ponekad je on u stanju da iznađe rješenje za firmu da može da nastavi sa radom i da ne otpusti sve saradnike.

Takav model u Njemačkoj već više od desetak godina postoji i za privatna lica. Ako je neko prezadužen, može da pokrene postupak za tzv. privatni stečaj, što je šansa za novi početak. Nakon tri godine dolazi do "oslobađanja od ostatka duga" i insolventni pojedinac može krenuti da privređuje od početka.

Na kraju stoji ESM

Kod uređenog stečajnog postupka postavlja se pitanje, ko utvrđuje nelikvidnost. Jürgen Matthes kaže da uobičajeno postupak izgleda ovako: "U pravilu država podnosi zahtjev ESM-u, čime dolazi do analize nosivosti dugova."

"Za nastavak procedure još nema regulisanog procesa", dodaje Jürgen Matthes. Još nije regulisano šta treba da se desi kada jedna zemlja nije više u stanju da se nosi s dugovima, kada je analiza za tu zemlju negativna i kada se utvrdi da postoji prezaduženje. Stoga, kaže ovaj ekonomista, "trebamo da imamo jasnu regulativu, koja nalaže da se u takvim slučajevima pokreće insolventni postupak".

A onda bi jedna druga institucija a ne pogođena država morala da utvrdi insolventnost. Matthes kao posljednju mogućnost dakle "Ultima ratio" predlaže da to bude Evropski mehanizam za stabilnost ESM. Ovaj mehanizam bi morao dobiti mogućnost da sa velikom većinom donese odluku o pokretanju stečajnog psotupka za prezaduženu državu."

Prvo reforme a onda štednja

Prvi dio postupka trebao bi se sastojati u tome da prezadužena zemlja u naredne tri godine preuzme obavezu provedbe reformi. Ona bi morala ponovo uspostaviti konkurentnost privrede, povećati prihode i smanjiti rashode. Ako taj program, koja kaže Matthes, ne pokaže rezultate, onda se automatski mora pokrenuti stečajni postupak."

A onda bi na ministre finansija eurozone pao herkulovski zadatak: "Oni bi morali privoliti dotičnu zemlju da pristane i da svoju saglasnost za stečajni postupak i to je sasvim sigurno veliki izazov".

Ali tu se mora uzeti u obzir da se ne može računati sa nepodijeljenom spremnošću bogatih zemalja sjevera Evrope da daju saglasnost za stečajni postupak. Strah da bi Zakon o insolventnostii neozbiljne političare koji se moraju brinuti o budžetu mogao uljujlkati i dati im lažnu sigurnost nije bez razloga i ne može se tek tako odbaciti. Stoga, kaže Jürgen Matthes, "se mora spriječiti da se države tako duboko zaduže. "Jer u stečajnom postupku one mogu da se oslobode dugova, bez da ih to previše zaboli", konstatuje Matthes.

I pored svega, vjeruju

I pored svega, stručnjaci iz Instituta za njemačku privredu se plaše da bi regulisani postupak za zemlje koje su bankrotirale, ohrabrio dotičnu zemlju-kraljicu duga da nastavi sa trošenjem para. Jer za to bi bilo dovoljno da podnese planove o provedbi reformi. A one bi prezaduženu državu vodile u pravcu gubitka suverenosti. A taj gubitak suverenosti je politički skup. Vlade se za njega neće odlučiti tako lako."