DW: Kakav uticaj će nedavna presuda suda u Hagu imati na misije plavih šljemova?

Erika de Welt: Prvo se mora objasniti posebnost slučaja Srebrenica. Holandski vojnici su bili integrisani u komandni lanac UN-a sve dok Holandija nije prekinula svoje učešče u misiji UNPROFORA-a. Mnoge tužbe protiv holandskih trupa u Bosni se prije svega odnose na vojne odluke koje su donešene u okviru UNPROFOR-ove misije. Ove žalbe su odbijene jer se sud ne može baviti tužbama protiv UN-a.  Međutim, u jednom trenutku je misija prekinuta. Holandska vlada je odlučila zaštititi svoje vojnike i povući ih iz Bosne jer su bosanski Srbi napredovali u svojim ofanzivama. Od tog trenutka su holandski vojnici i njihovi komandanti imali „efektivnu kontrolu", kako se kaže u međunarodnom pravu. Oni su samostalno vršili kontrolu u bazi UN-a odakle su kasnije transportovane ubijene bošnjačke izbjeglice.

Da li su holandski vojnici, a time i država Holandija krivi jer su sudjelovali u tome da srpske trupe u bazi odvoje, a kasnije ubiju muškarce?

U pravu ste. Prema presudi suda su holandski zapovjednici 12. jula 1995. godine znali konkretno šta će se dogoditi sa muškim bošnjačkim izbjeglicama. Prije toga to nije bilo jasno. Ne može se dokazati da su prije tog datuma znali šta se tačno događa i da će autobusi biti zaustavljeni i iz njih izdvojene osobe. Ali nakon 12. jula je to bilo jasno. Narednog dana, dakle 13. jula, srpske snage su ušle u bazu i počele odvajati muškarce od žena i trpati ih u autobuse, čemu su doprinijeli i holandski vojnici. Oni su izbjeglice na taj način „organizovali" tako da bosanskim Srbima bude lakše da odvoje muškarce od žena. Sud je ustvrdio da holandski vojnici to nisu smjeli uraditi. Drugo: holandski vojnici su trebali informisati muškarce o njihovim mogućim sudbinama ako uđu u te autobuse.

Na osnovu čega je sud zasnovao svoju odluku?

Na osnovu toga što to predstavlja kršenje međunarodnog prava, Evropske konvencije za ljudska prava i Međunarodnog pakta za građanska i politička prava. Radi se o pravu na život, zabrani mučenja i ponižavanja. U ovom slučaju država ima obavezu davanja garancije za zaštitu. Dakle, država mora spriječiti da ljudi dođu u situaciju u kojoj će biti zlostavljani ili izloženi samovoljnom ubijanju. Ali, radi se samo o osobama pod njihovom „efektivnom kontrolom". To je obično na njenoj teritoriji ili kao tada u jednoj takvoj bazi gdje država donosi odluke, a ne UN.

Presuda o Srebrenici se dakle odnosi na kažnjivo ponašanje van okvira UN-a. Ali ako dođe do neprimjerenog ponašanja ili zločina u okviru misije UN-a - kako se to može procesuirati? 

 

Obično postoji dogovor sa državama koje šalju vojnike da moraju kazniti svoje trupe zbog neprimjerenog ponašanja, seksualnog zlostavljanja i sličnih radnji. Južnoafrička Republika na primjer ima mnogo mirovnih trupa u Africi, Kongu ili Sudanu. Ukoliko dođe do neprimjerenog ponašanja onda će na licu mjesta biti aktivno državno tužilaštvo Južnoafričke Republike. Država koja šalje svoje vojnike u mirovne misije ima obavezu da sudski goni vojnike koji krše nacionalne zakone. UN je u međuvremenu konsekventan ako države svoje vojnike ne izvedu pred sud. Te države u pravilu više ne smiju slati svoje vojnike u mirovne misije. Pravila su sada oštrija. Godinama se rijetko dešavalo da dođe do takvog krivičnog gonjenja. Kada se radi o seksualnom zlostavljanju ili drugim kaznenim djelima koja ne predstavljaju zločin protiv čovječnosti, a koja su neprihvatljiva, onda mora djelovati država koja je poslala vojnike. Ovim slučajevima se sada pristupa dosljednije.

Tako glasi teorija. Kako je u praksi?

UN u pravilu dogovor uvijek postiže sa državom koja šalje vojnike u mirovnu misiju. Problem je bio što se mnoge države nisu držale dogovora. One nisu uvijek kažnjavale svoje vojnike koji su kršili dogovor. Pravni sistemi u tim državama nisu uvijek dobro razvijeni i pouzdani. To je bio veliki problem. Zbog toga se tim zemljama sada prijeti da ukoliko konsekventno ne budu djelovale protiv takvih osoba, više neće moći slati vojnike u mirovne misije. To za te države ima i finansijske posljedice.

Šta je sa odgovornošću UN-a ukoliko se nekoj od njenih  zemlja članica UN-a uskrati odgovornost?

UN kao i skoro sve međunarodne organizacije pred nacionalnim sudovima imaju imunitet. Za to dijelom postoje dobri razlozi jer UN nekada radi u državama u kojim je situacija veoma teška. UN se također boji ucjene i toga da  svoj posao ne može slobodno obavljati. U principu se može podnijeti tužba protiv UN-a uz obrazloženje da nije ispunio svoju dužnost o zaštiti, npr. kada se radi o zlostavljanju u bazama UN. Ali, sve u svemu, mora se reći da je UN, kada su u pitanju njegove obaveze o zaštiti ljudi, regulisane međunarodnim pravom, veoma suzdržan. U posljednjih nekoliko godina je urađeno nekoliko stvari, tako da ne bi bilo fer reći da to UN uopšte ne uzima za ozbiljno. Također treba dodati da su judi koji se nalaze u takvim izbjegličkim centrima veoma često ranjivi, nepismeni, da su to žene i djeca i koji uopšte nisu u stanju da se pravno brane ako su bili zlostavljani od vojnika UN-a. Sistem odgovornosti UN u takvim situacijama je svakako nepotpun.

Da li će presuda o Srebrenici u zemljama, posebnom onim koje imaju veliki broj svojih vojnika u misijama plavih šljemova, dovesti do većeg razmišljanja ili zabrinutosti zbog mogućeg pravnog gonjenja, koje prijeti njihovim plavim šljemovima ukoliko naprave propuste?

Teško je procijeniti koliko je afričkih i azijskih zemalja pokrenulo proces protiv vojnika u misijama UN koji su se neprimjereno ponašali. S druge strane mislim da ove zemlje sada ne moraju strahovati. Kada je riječ o presudi o Srebrenici, ona je poseban slučaj jer tada komandni lanac UN-a više nije postojao.

Erika de Wet je profesorica za međunarodno i komparativno pravo na Univerzitetu Pretroria, a predaje i na Univerzitetima u Zürichu i Bonnu.