U Holokaustu je bilo„poljskih počinilaca, kao što je bilo i jevrejskih", odgovorio je poljski premijer Mateuš Moravjecki jednom novinaru na Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti. Novinar je pomenuo svoju majku, Jevrejku, koja je za vrijeme nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu bila javno osuđena i u posljednji čas uspjela da pobjegne. Nepunih mjesec dana poslije Konferencije, riječi Moravjeckog su ponovo izazvale pažnju, ne samo u Poljskoj ili Evropi, već i u Izraelu i SAD.

Pročitajte i: Zakon o holokaustu: na snazi, ali zamrznut?

„Pisati pjesmu poslije Aušvica, to je varvarski", napisao je Teodor Adorno 1951. Slavni filozof je kasnije relativizovao svoje radikalno nepovjerenje prema kulturi (i time i jeziku) u ophođenju sa zlom. No, problem je ostao do danas: kako treba da govorimo o Holokaustu?

Medijska halabuka oko izjave Moravjeckog je zaklonila problem. Kakve izraze koristimo da bismo izvještavali o zlu bliske prošlosti? I šta tačno podrazumjevamo pod riječima koje djeluju tako jednoznačno, kao što su „žrtva" ili „počinilac"?

„U istraživanju Holokausta su rasprostranjena tri pojma koje je predložio Raul Hilberg: počinilac, žrtva i posmatrač“, objasnio je profesor Andžej Žbikovski sa Jevrejskog istorijskog instituta u Varšavi. Informativni portal Oko pres je intervjuisao ovog istoričara povodom istupa Moravjeckog. „Počinioci se u načelu nazivaju nacistima", rekao je Žbikovski, „pa se tako postupa i sa predstavnicima ustanova koje su sarađivale sa nacistima ili udruženja, bilo da su litvanska, ukrajinska ili bijeloruska. (…) Jevreji ne mogu biti označeni kao počinioci."

Posebnost genocidnog progona je u tome što uloga žrtve ne može da se promijeni. Ako me nacisti jednom okarakterišu kao „Jevrejina", moja sudbina je zapečaćena. Tu ništa ne može da promijeni čak ni moja kolaboracija. Ako bi me progonili kao „komunistu", imao bih bar teoretsku mogućnost izbora: mogao bih da se odreknem svog pogleda na svijet i tako bih imao šansu da preživim. Kada se radi o počiniocima u okviru sopstvene grupe koju čine žrtve, naučno-istorijski diskurs nudi diferencirane jezičke alate. Kada je riječ o kolaboracionistima, govori se, na primjer, o „izvedenoj vlasti".

Ostaje nejasno da li je Moravjecki hteo da raskrsti sa takvom upotrebom jezika, ili je samo ispoljio neznanje. A uz to i nedostatak empatije i očiglednu političku trapavost. No, i to je karakteristično.

Pročitajte i: Bit će ozbiljne svađe u EU-u

Boguslav Hrabota, glavni urednik uglednog dnevnika Rečpospolita, nedavno je sarkastično rekao da Poljaci „nastoje da se predstave kao da su u istoj mjeri žrtve istorije kao i Jevreji". Jer, u debati o Moravjeckom dio ljudi zastupa tezu da „stvari treba nazvati pravim imenom", te da je izraz „jevrejski počinioci" ispravan – kada već može da se govori o „poljskim počiniocima".

Šta činiti? Vlastodršci u Poljskoj i buku u medijima i pokušaje da se direktno utiče na to kako će premijer da govori, bilo da oni dolaze iz Tel Aviva, Vašingtona ili Berlina, osuđuju s pretjerivanjem koje kod mnogih građana Poljske stvara bijes. Oni koriste priliku da se ionako uzdrmana vjera u demokratiju još više smanji; tvrde da ne samo Evropa, privreda i odbrana moraju da se potčine diktatu moćnih, već i sjećanje. Umjesto refleksije i dijaloga, polažu na polarizaciju i konfrontaciju. To ide do opremanja za rat – zasad, samo verbalnog…

Pročitajte i: Poljska: Kačinjski na univerzitetu

Komentar Hrabote je objavljen u vikend-podlisku Rečpopolite na kojem se nalazi slika Davidove zvijezde koja se sastoji od dvije prepletene zastave: izraelske i poljske. Naslov je glasio: „Mi smo jedan narod."

Lično bih otišao i korak dalje. Da li nam je uopšte potrebno da sjećanja dijelimo prema onome što smatramo etničkom pripadnošću? Počinioci su uvijek pokušavali da svojim žrtvama uzmu ono što je individualno ljudsko. Zar se o zlu ne može baš zato pripovijedati prije svega egzistencijalno? Nacionalno, proizvoljno etiketiranje, bilo je jezik i alat počinilaca. Vrijeme je da se od tog jezike definitivno rastanemo.

*Stanislav Štrasburger je pisac i kulturni menadžer. Rođen u Varšavi, a živi u Varšavi, Berlinu i raznim mediteranskim gradovima. 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android