“Ja sam gay osoba, u vezi sam već šest godina i živim s partnerom”, ovako svoju ispovijest za DW počinje mladi Banjalučanin. U nastavku ćemo ga zvati Milan.

Imate dvije opcije. Prva je da živite kako vi želite i osjećate, u skladu sa svojom prirodom. Druga je da ispunjavate mamina, tatina i društvena očekivanja, objašnjava Milan. “Bez obzira koliko nekada imao problema, meni je ova prva opcija lakši način jer ne mogu da živim u laži i pretvaranju”.

“Baka me pita kada ću se ženiti. Kažem joj: kad nađem pravu”

Stariji članovi porodice kao što su baka, stričevi, tetke, ne znaju da je homoseksualac. Milan nema oca, s majkom je davno razgovarao o svojoj seksualnoj orijentaciji i dobio je, kako kaže, prećutno odobravanje.

“Majka zna, mada ne pričamo o tome, imamo dobar odnos i to mi je jedino bitno. Što se tiče kolega s posla, oni najbliži znaju. Koliko god da sam otvoren, mislim da je nekad pametnije prećutati takvu stvar."

Milan je aktivista u brojnim organizacijama civilnog društva, neke od njih bave se zaštitom prava homoseksualaca. Svakodnevno sreće pripadnike LGBT populacije koji su jako zatvoreni.

“Upoznao sam ljude koji su spremni na bilo šta, samo da se ne sazna da su gay. Mnogo je oženjenih muškaraca koji imaju djecu, a istovremeno imaju seksualne partnere istog pola. Postavlja se pitanje, koliko je to njihova odluka a koliko sistemski problem. Diskriminacija, govor mržnje, kršenje ljudskih prava, sve to utiče na osobu da kaže: ja moram ovako, ne smijem rizikovati. Osuđujem državu i društvo, jer potpuno ignorišu potrebu da se ti problemi sistemski riješe”.

Uvjereni da ih društvo neće prihvatiti takve kakvi jesu, mnogi nemaju hrabrosti da zasnuju dublji emocionalno odnos i vezu. To ih često vodi u promiskuitet i stalno mijenjanje partnera, što dalje stvara dodatne stereotipe o LGBT populaciji, objašnjava naš sagovornik.

“Imam prijatelje koji su veoma religiozni, a pritom su gay. Po njihovim izjvama i tumačenjima, to je stanje velikog unutrašnjeg konflikta, na koji način to prevazići, kako se oni s tim nose, ne znam. To nije dobro za mentalno zdravlje”.

“Bio sam žrtva fizičkog napada”

Prije nekoliko godina Milan i njegov partner fizički su napadnuti na jednoj LGBT zabavi u banjalučkom Domu omladine.

Žurka je bila zatvorenog tipa, ali se tu našao jedan radikalni homofob. Vidio nas je kako se ljubimo i napao nas. Iako nije bilo ozbiljnih povreda, iskusio sam tu ulogu žtrve. Shvatiš da se moraš sam izboriti za sebe, nemaš nikakvu podršku, nikakva prava, ne možeš tražiti zaštitu”. Danas vjeruje da ga je taj, tada vrlo neprijatni događaj ojačao.

“Bio sam na nekoj raskrsnici. Prepustiti se toj ulozi žrtve i povući se, ili nastaviti svojim putem bez obzira na sve”.

Čiji je javni prostor, ko se smije ljubiti a ko ne?

Bilo kakav izliv nježnosti u javnom prostoru za većinu homoseksualaca, posebno kada je riječ o muškarcima, nosi veliki rizik i predstavlja avanturu u nepoznato. Milan postavlja pitanje zašto je nekom dozvoljeno da učini nešto u parku ili na trgu, a nekom drugom nije.

“Bio sam užasno frustriran dok nas dvojica nismo živjeli zajedno. Imaš potrebu za fizičkim kontaktom a na raspolaganju ti je samo javni prostor na koji ne možeš da računaš. Tad sam stvarno bio bijesan. Nije fer da neko može nešto, a neko drugi na to isto ne smije ni pomisliti”.

Smatra da je velika odgovornost i na samim pripadnicima LGBT populacije, koji su pasivni i nezainteresovani da rješavaju probleme.

“Neće ljudima s neba pasti prosvjetljenje pa će reći: “sad ćemo puštati pedere da se ljube”. Mi trebamo insistirati na tome i biti uporni”.

“Ne slušajte ga, on je gay”

Diskriminacija, prema Milanovim riječima ide do te mjere da to što ste homoseksualac, u svakom momentu može biti upostrijebljeno protiv vas. Prije nekoliko mjeseci, u Prijedoru je održan skup građana u znak sjećanja na dešavanja iz prethodnog rata u BiH. Gradonačelnik Prijedora je, kako kaže, ovaj događaj nazvao gay paradom.

“Kasnije se gradonačelnik pokušao ispraviti, rekavši da su organizatori skupa homoseksualci. Stvarno ne razumijem. To je političko targetiranje neistomišljenika, diskreditovanje osoba zbog njihove seksualne orijentacije”.

Homofobije je sve manje?

S druge strane, vjeruje da homofobija u BiH nije toliko izražena kao nekada. “Našao sam se više puta u situaciji da me ljudi od kojih to ne očekujem, prihvataju i sasvim normalno odreaguju. Najgore je zapravo to što nikada ne znam šta da očekujem, ta neizvijesnost je grozna.”

U Banjaluci ne postoje zvanični klubovi i kafići namjenjeni LGBT populaciji. Milan smatra da bi idealno bilo kada bi svi imali jednaka prava i mogli ići gdje god požele. “Dok god postoji ta neujednačenost i jaz, mislim da trebaju postojati specifična mjesta za susrete i ispoljavanje identiteta.”

Autorka: Aleksandra Slavnić

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić