Dug put mudraca u Porajnje počinje istorijom Rimokatoličke crkve – i pasioniranom kolekcionarkom, majkom jednog cara. Naime, godine 313, car Konstantin Veliki, vladar Rimskog carstva, objavio je tzv. Milanski edikt o toleranciji čime je hrišćanstvo postalo religija sa jednakim pravima i zabranjen progon hrišćana.

Mnogi Rimljani su se odrekli antičkih bogova i prihvatili novu vjeru, uključujući i Jelenu, carevu majku. Carica Jelena je planirala da pronađe sva moguća mjesta i predmete koji su imali neke veze sa Isusom iz Nazareta. U Jerusalimu je navodno, kako hrišćani vjeruju, otkrila njegov grob, a takođe i krst na kome je raspet i umro. Tokom traganja za relikvijama mora da je naišla i na Tri mudraca.

Mudraci na volovskim kolima

Hrišćani iz cijelog svijeta ih poštuju kao mudrace sa istoka koji su pratili Vitlejemsku zvijezdu do jasala u kojima je Isus rođen i odali mu počast kao novorođenom sinu Božijem. U Bibliji se pominju kao astrolozi ili čarobnjaci, a ne kao kraljevi, kako se danas slave mahom na Zapadu.

Ali bili oni kraljevi ili ne, mošti su očigledno bile dovoljno vrijedne da ih je careva majka donijela u Konstantinopolj (danas Istanbul). Ali Jelena nije mogla dugo da uživa u svom pronalasku: car je mošti poklonio milanskom biskupu Eustorgiju, koji je za njih dao da se izradi mermerni sarkofag, natovario na volovsku zapregu i poslao.

Na kraju napornog, skoro 2.000 kilometara dugog putovanja do Italije, životinje su se, kako se navodi, iscrpljene srušile ispred gradskih kapija. Upravo na tom mjestu - barem tako kaže legenda - Eustorgijo je dao izgraditi baziliku kako bi tamo položio kovčeg sa moštima Tri mudraca.

Sveci kao ratni plijen

Njihove mošti su tu ležale preko sedam vijekova - sve dok car Fridrih I (Friedrich), poznat kao Barbarosa (Barbarossa), nije opkolio Milano 1162. godine. Uz njega je bio i nadbiskup kelnski Rajnald fon Dasel (Rainald von Dassel), koji je bio ne samo crkveni čovjek, već i carski kancelar i vojskovođa Barbarosin. Kada je italijanski grad konačno pao, Fon Dasel je zatražio Tri mudraca kao ratni plijen.

„Nadbiskup je svakako razmišljao o sticanju prestiža za Keln", kaže Matijas (Matthias) Deml, portparol Katedralne radionice (Domhuette) pri Kelnskoj katedrali. „Jer, tako važni sveci, koji zaista sežu u biblijska vremena, naravno da su bili od ogromne važnosti."

"Neuporedivo blago"

Kada je 23. jula 1164. nadbiskup sa velikom svitom ušao u Keln, stanovnici grada su ga oduševljeno pozdravili. Jer, on u svom prtljagu ima skupocijeni teret – a sa njim i „neuporedivo blago, vrjednije od svakog zlata i dragog kamenja", kako je sam napisao.

„Začuđujuće je da nije bilo zapisa o postojanju ovih relikvija prije 1162. godine", rekao je Matijas Deml za DW. Samo je zvanično dokumentovan dolazak u Keln. No, relikvije su tada postale svjetski poznate jer je biskup tokom puta na sva zvona razglašavao da posjeduje mošti Tri mudraca.

Filip fon Hohštaden (Philipp von Hochstaden), nasljednik nadbiskupa Fon Dasela naručio je da se za ovu svetinju izgradi zlatni kovčeg. Izrađuje ga jedan od najboljih zlatara srednjeg vijeka Nikola od Verdana (Nikolaus von Verdun).

Potrebna je nova katedrala

Svakodnevno bezbroj hodočasnika hrli u romaničku katedralu u Kelnu, gdje se ujutru na kovčegu otvaraju vratanca kroz koja se vide lobanje svetaca. Sveštenstvo sa srebrnim klještima prihvata od vjernika plakete, novčiće ili čak štampane svilene tkanine kojima dodirnu svetinje. Matijas Deml zna da bi „dodir moštiju" trebalo da pomogne protiv mnogih zala i bolesti. „Između ostalog pominje se padavica, bolest koju danas poznajemo kao epilepsiju, ali pomaže i protiv požara u kućama, groznice, razbojnika, gusara i sličnih zala."

Carevi i kraljevi takođe su putovali da odaju počast Trojici mudraca. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što stara Kelnska katedrala više nije mogla da primi horde hodočasnika iz cijele Evrope – tako da je bila potrebna veličanstvena nova zgrada. I onda su 1248. godine Kelnjani počeli da grade gotsku crkvu koja priliči svetinji. Međutim, njen završetak trajao je impresivnih 632 godine. Katedrala je završena tek 1880. godine.

„Na kraju, stvar vjere"

Tri mudraca su preživjela vijekove nepovrijeđeni, iako se, naravno, uvijek postavljalo pitanje: da li su to zaista oni? „Oni sigurno nisu bili očigledan falsifikat“, kaže Matijas Deml. Svetinja je otvorena u 19. vijeku i kada su kosti pregledane otkriveno je da su umotane u stare, vrijedne svilene tkanine iz Palmire (u današnjoj Siriji prim. ur.), koje datiraju iz kasne antike.

„Dakle, ko god da je u ovom kovčegu, to su ljudi koji su poštovani vijekovima. Da li su to Tri mudraca, to je na kraju pitanje vjere."

  Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu