Lista gostiju je još prominentnija nego prije dvije godine: na drugom forumu "Belt & Road" koji se održava u Pekingu biti će prisutno 40 šefova država i vlada iz cijelog svijeta. Jedino iz Indije i SAD neće biti visoko rangiranih predstavnika. Sjedinjene Američke Države nazivaju kineski projekt Novog puta svile "razbojničkom dužničkom klopkom", a Indija se osjeća ugroženom kineskim infrastrukturnim projektom, budući da su Kinezi sklopili saveze sa gotovo svim indijskim susjedima, ukljućujući i Pakistan na zapadu ili Šri Lanku na istoku. Europa pritom ostaje nejedinstvena: u martu se kineskoj inicijativi priključila i Italija kao prva zemlja iz grupe zemalja G-7 - usprkos protivljenju i Brisela i Washingtona.

Globalni nositelji nade

Jedna stvar je nedvojbena: megaprojekt kineskog predsjednika Xi Jinpinga je uspješna priča. Niti jednom drugom političaru nije posljednjih desetljeća pošlo za rukom da na globalnoj razini kod ljudi pobudi toliko nade - ali i strahovanja. Xi je potcijenio brojne otpore. Dok jedni njegovu Belt & Road inicijativu nazivaju novim Maršalovim planom, drugi u njoj vide neokolonijalni instrument kojim se druge, siromašnije zemlje, čine ovisnima uz pomoć kredita, te ih se potom može izrabljivati.

A da je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi i ovog tjedna ponovio kako Novi put svile nije "oruđe za proširenje kineskog geopolitičkog ujtecaja, već platfoma suradnje", nije pojednostavilo cijelu stvar. Jer naravno da ova inicijativa povećava globalni utjecaj Kine, ali je istovremeno i oblik suradnje, koja može pomoći svim zemljama koje u projektu sudjeluju.

Kineska vlada je u proteklih 30 godina naučila u kojoj mjeri dobro funkcionirajuća infrastruktura može pomoći ekonomskom razvoju. Radi se o procesu koji bi sada trebao pomoći u privrednom osnaživanju i zemalja u Africi, centralnoj Aziji, Srednjoj Americi i Jugoistočnoj Europi. U najboljem slučaju tu se postiže win-win situacija, u kojoj svi dobro prolaze i od koje imaju korist. Ali to se naravno ne postiže baš svuda.

Želi se dugoročna politička suradnja

Jasno je: Kini je taj projekt vrlo važan. To pokazuje ne samo ovaj skup već i činjenica da se Novi put svile kao cilj od 2017. nalazi i u kineskom Ustavu. Od 2013., kada je projekt pokrenut, u njega je po procjeni uloženo oko 70 milijardi američkih dolara. Točnih podataka nema, jer u međuvremenu posvuda u svijetu - od Kube do Nigerije, od Malezije do Malediva - svi investicijski projekti u kojima sudjeluje Kina imaju na neki način veze s Novim putem svile.

Realno gledajući je međutim dosta toga bilo i ranije planirano, još prije no što je kineski predsjednik Xi proglasio Belt & Road inicijativu. To je primjerice slučaj s lukom u pakistanskom gradu Gvadaru. Izgradnja tamošnje luke je započeta još 2001. godine, ali svejedno se u međuvremenu ona vidi kao jedan od središnjih projekata u okviru Novog puta svile. No nema ništa lošeg u tome da se različitim projektima nadjene novo, zajedničko ime, što im onda daje dodatni zamah.

Ova kineska inicijativa je dovela do toga da mnoge zemlje, prije svega u centralnoj Aziji i u Africi, doživljavaju fazu zamaha i uspona, koji su još pred deset godina izgledali nezamislivi. No s vremenom se i u tim zemljama javljaju kritički glasovi. Mijanmar, Malezija, Nepal i Pakistan su u međuvremenu neke projekte otkazali, a o drugima su vođeni naknadni pregovori, jer su im se činili suviše nepovoljnima ili rizičnima.

Peking nije zainteresiran samo za kratkoročnim profitom, nego još više za dugoročnim političkim partnerstvima, budući da bi se ona na kraju mogla pokazati puno vrednijima. Zbog toga je, kada je to potrebno, Peking spreman i na kompromise. Najbolje mušterije su naime one koje su toliko zadovoljne, da im i ne upada u oči ovisnost o liferantima. I zbog toga će političarima iz cijelog svijeta ovog vikenda u Pekingu biti prostrt crveni tepih i oni će biti tretirani kao cijenjeni gosti.

Čist oblik upravljanja kao princip Novog puta svile?

I upravo zbog toga postoje dobre šanse da Peking bude kooperativniji kada je riječ o netransparentnosti mnogih projekata. To se odnosi primjerice na neke natječaje koji su tako raspisani da posebno dobro pašu kineskim ponuđačima. Osim toga bi tokom vikenda trebalo biti riječi i o boljim mehanizmima za spječavanje korupcije te o preciznijim evaluacijskim procesima za planirane projekte.

To se prije svega odnosi na kineska državna poduzeća koja su odgovorna za veći dio investicija u okviru Novog puta svile. To je u svakom slučaju puno bolje nego da se stalno iznova ponavlja kako se tu radi o "zelenom, inovativnom i otvorenom putu mira". Konstatacija kako bi se tu trebalo raditi o projektima u kojima važi "čist oblik upravljanja kao moralni princip", kako je to navedeno u jednom službenim dokumentu objavljenom ovog tjedna u Kini, predstavlja napredak.

Kada bi se to i realiziralo, to bi donijelo još veći napredak. A on je i potreban, ukoliko Peking želi nakon uspjeha s Italijom u svoje planove uključiti i druge industrijske zemlje, koje bi onda investirale u zemlje trećeg svijeta zajedno s Kinom. Činjenica je međutim da, kada je riječ o financijama, niti jedna druga zemlja neće moći surađivati na ravnoj nozi. A to znači i da je odnos moći već unaprijed određen.

Naš kolumnist Frank Sieren živi već više od dvadeset godina u Pekingu

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android