22-godišnja Suhur je 17. oktobra 2022. godine uspjela preći Evros, graničnu rijeku između Turske i Grčke. Krijumčar je ovoj Somalijki obećao da će je prebaciti u Solun. Kada se stigne ​​na grčku stranu, treba se brzo nastaviti kretati kroz šumu.

Ali Suhur je tada dobila jake bolove u predjelu stomaka, zbog kojih nakon nekoliko kilometara više nije bila u stanju da nastavi svoj put. Ostali koji su bili u toj grupi su je ostavili, a prijateljica joj je obećala da će potražiti pomoć. No, to se nije dogodilo. Nekoliko dana kasnije, policija je pronašla njezino beživotno tijelo.

Njen stric Fahti sada, nakon što je identifikovao njezino tijelo u Univerzitetskoj bolnici u Aleksandrupoliju, priča Suhurinu priču.

Pojačane kontrole duž oblale Evrosa

Suhur je tek jedna od mnogih koji pokušavaju preći Evros kako bi se domogli Evrope. Ta rijeka predstavlja vanjsku granicu Evropske unije. Međutim, postoji pojačana kontrola duž grčke obale, a na tom području su redovno u pokretu i različite policijske jedinice.

Pristup samoj pograničnoj zoni je strogo zabranjen, a u blizini rijeke je kretanje moguće samo uz posebno izdatu dozvolu. Granična ograda postavljena je od 2020. godine, već je duga 38 kilometara, a namijenjena je sprečavanju ilegalnih prelazaka migranata.

I dalje tragični rekordi

Te mjere, očito, nisu postigle željeni efekat. Prema podacima UNHCR-a, tokom 2022. godine su 6.022 izbjeglice kopnom stigle u Grčku, što je približno broju prije pooštravanja kontrola.

Tragičan rekord predstavlja broj stradalih migranata. Prema zvaničnim podacima, najmanje 63 osobe su poginule tokom pokušaja prelaska u EU, ali stvarni broj stradalih će vjerovatno biti znatno veći.

Forenzičar koji evidentira stradale

U Aleksandrupoliju, na grčkoj strani, Pavlos Pavlidis radi kao regionalni forenzički patolog. On obducira svaku mrtvu izbjeglicu pronađenu na Evrosu.

Pavlidis vodi evidenciju o broju onih koji su stradali u toj oblasti. Iz šume u blizini rijeke njemu je doneseno i beživotno tijelo Somalijke.

Doputovao iz Londona da identifikuje nećakinju

Sada Suhurin stric Fathi sjedi na sofi u njegovoj kancelariji. Ona je bila prelijepa žena, kaže. Fathi je doputovao iz Londona da identifikuje svoju nećakinju.

Fathi kaže da se Suhurina prijateljica predala grčkim policajcima kako bi ih odvela do bolesne Suhur. No, policija, kaže, nije se dala u potragu za njom, a njena prijateljica je odmah deportovana nazad u Tursku.

Ova verzija događaja se više ne može provjeriti. Grčka vlada još nikada nije službeno potvrdila praksu „push backova", deportaciju migranata bez odgovarajućih pravnih postupaka. Uprkos tome, postoje brojni slični izvještaji pogođenih.

Sudski patolog Pavlidis je tokom obdukcije Suhurinog beživotnog tijela došao do zaključka da je mlada žena u bijegu zadobila perforaciju stomaka, vjerovatno uzrokovanu velikim stresom. Na kraju je, kako kaže, umrla od sepse. Bolesti uzrokovane iscrpljenošću čest su uzrok smrti na Evrosu, ali najčešće je riječ o utapanju u rijeci, kaže Pavlidis.

Mnoge izbjeglice jedva da znaju plivati

Pavlidis kaže da su najprije krijumčari, koji su gumene čamce toliko preopteretili da su se oni brzo prevrtali, bili odgovorni za brojne smrtne slučajeve. Mnoge izbjeglice jedva da znaju plivati, pa rijeka tako postaje opasna po njihove živote, pojašnjava on.

Same izbjeglice očigledno potcjenjuju opasnost tokom prelaska preko Evrosa. Ali i stroge zaštita granice za njih također predstavlja opasnost. Kako bi izbjegli graničare, oni se kreću sve opasnijim rutama.

Svako ko bude uhvaćen mora se bojati da će biti deportovan. Ako neko iz grupe zadobije povrede, on mora računati s tim ​​da će biti ostavljen. Jer, dovođenje pomoći povrijeđenom bi za sve njih značilo da će skupo plaćeni bijeg najprije biti zaustavljen.

Trenutno 52 nerazjašnjena smrtna slučaja

Uvijek iznova policija u šumovitim brdima duž rijeke pronalazi mrtve. Već samo nakon nekoliko dana, njihovi leševi se teško mogu identifikovati. Pavlidis, uprkos tome, ipak pokušava, tragajući za uzrokom i vremenom smrti, naći i odgovore na pitanje ko je bila ta osoba.

On trenutno, kako kaže, ima još 52 neriješena slučaja. Iza svakog pojedinca stoje rođaci kojima nedostaju ovi ljudi. Gubitak identiteta je kao druga smrt, kaže ovaj sudski patolog. 

Oko 200 nadgrobnih spomenika podsjeća na bezimene stradalnike

Kako bi bezimenim stradalnicima omogućili posljednji počinak, u brdima blizu sela Sidiro oformljeno je groblje. Na toj lokaciji se na blagom uzvišenju nalazi oko 200 nadgrobnih spomenika. Na tablicama na njima se, umjesto imena, nalaze brojevi. Pavlidis u svom birou vodi evidenciju o svim slučajevima povezanim sa tim brojevima.

Ako bi mu u nekom trenutku došao neko od rodbine stradalih i ukoliko bi, pomoću DNK uzorka, došlo do identifikacije, uslijedila bi ekshumacija i mogla bi se organizovati ponovna sahrana. 

U slučaju Somalijke Suhur, Pavlidisu je uspjela jedna identifikacija. Njen stric Fathi sedmicama je živio u neizvjesnosti i nije znao šta se to moglo dogoditi njegovoj nećakinji.

Nakon što je grčkoj policiji prijavio njen nestanak, on sada živi sa brutalnom spoznajom da je Suhur mrtva. Sad mu je to bar jasno, kaže, i on i njegova porodica se mogu oprostiti od Suhur.

fs/tagesschau.de

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu