Oni koji pamte rane devedesete pamte i Dragana Vasiljkovića kao gotovo mitsko biće srpske pobune u Hrvatskoj. Poznatiji pod borbenim imenom „Kapetan Dragan“ Vasiljković je zapovijedao Knindžama - jedinicom za posebne namjene u sastavu paravojnih postrojbi takozvane SAO Krajine.

Razumljivo, dok ga je srpska strana slavila kao hrabrog ratnika i vođu, hrvatski građani su ga s jednakim intenzitetom mrzili. O razmjerima legendi i propagande koje su se oko njega ispreplitale govori podatak da je srbijanski tisak njegove podvige ovjekovječio stripom koji se je jednako pozorno pratio i u Hrvatskoj. Svjestan da ga na području bivše Jugoslavije čeka suđenje za ratne zločine, Vasiljković je pod imenom Daniel Snedden 2004. godine utočište potražio u Australiji, zemlji iz koje je preko Beograda i stigao na ratište u Hrvatskoj. No i ona ga je u konačnici, nakon devet godina pravosudnog postupka, prošloga srpnja predala hrvatskom pravosuđu.

Prema optužnici koju je podignulo Županijsko državno odvjetništvo u Splitu tereti ga se za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva od 1991. do 1993. godine. Tužitelji kažu da je, između ostalog, mučio zarobljenike i davao naloge za njihovo ubijanje te da je naređivao granatiranje civilnih ciljeva kako bi se zaplašili i protjerali Hrvati pri čemu je poginuo i jedan njemački novinar.

U razgovoru s Vasiljkovićevom odvjetnicom Slađanom Čanković doznajemo da će odgovor na optužnicu predati u petak (15. siječnja ) te da će daljnji pravni koraci koje će poduzeti biti usmjereni na puštanje njezinog klijenta da se brani sa slobode, što je već jednom odbijeno. Kaže, prema dosadašnjim presudama Haaškog suda i domaćih sudova, vidljivo je da Vasiljković u slučaju osude ne bi dobio kaznu zatvora dužu od vremena koje je proveo u pritvoru pa ne nalazi razlog za njegov boravak iza rešetaka. Sam početak suđenja očekuje na proljeće. U pripremi je, dodaje Čanković, i traženje zaštite od Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Potvrdila nam je i podatak da je australska vlada svojem državljaninu Vasiljkoviću pristala plaćati obranu u periodu od 6 mjeseci, budući da je optuženi već gotovo desetljeće pritvoren i ne može zaraditi potreban novac. O kojoj se svoti radi, nismo doznali, a u međuvremenu su tamošnje vlasti taj podatak okvalificirale tajnim.

Građani su razočarani sudovima

Iako je riječ o izuzetno važnom slučaju za domaće pravosuđe, ali i za suvremenu hrvatsku povijest, u hrvatskim je medijima najčešće popraćen na razini agencijskih vijesti ili zanimljivosti prema kojima kapetan Dragan hvali ponudu voća u zatvoru na splitskim Bilicama. Mit o šefu Knindži u međuvremenu je splasnuo pa ni građani nisu pretjerano zainteresirani za njegovu sudbinu.

„Dobro je da se ovo odvija u Hrvatskoj. Suđenja su važna za produbljivanje javnog dijaloga o počinjenim zločinima i potrebi priznavanja patnje svih žrtava. Uvijek je rasprava intenzivnija kada su suđenja posrijedi“, kaže za Deutsche Welle Vesna Teršelič, predsjednica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Njezina je organizacija u Hrvatskoj i Haagu do sada pratila brojna suđenja za ratne zločine, a i ovo će pratiti iz sudnice. Kaže, kako je prolazilo vrijeme, mediji su sve manje prostora davali tim postupcima.

„Suđenja za ratni zločin traju i po nekoliko godina pa je vrlo teško redakcijama osigurati kontinuitet. Teško je reći je li opalo zanimanje javnosti ili su ljudi razočarani što prvostupanjske presude padaju na Vrhovnom sudu pa se postupci vraćaju prvostupanjskom sudu s izmijenjenim vijećem. Pa čak i po dva ili tri puta. Ni dinamika suđenja i medijska dinamika nisu lako spojive. Godišnje ima i do 30 postupaka koji se vode, a to je teško pratiti“, objašnjava Teršelič.

Sklapanje vlade zasjenilo optužnicu

No komunikolog dr. Pero Maldini nudi i cijeli niz drugih razloga zašto Vasiljković prolazi „ispod radara“ hrvatske javnosti. „Prvi, možda ne i najvažniji, jest da se Hrvatska nalazi u trenutku formiranja vlasti“, opisuje ovaj profesor Sveučilišta u Dubrovniku situaciju u kojoj je već dva mjeseca najvažnija vijest sklapanje političkih savezništava oko sastavljanja vlade. „Da se sve dogodilo nekoliko mjeseci prije ili poslije, slučaj Vasiljković bi bio daleko bolje praćen od javnosti nego što je to sada.“

No profesor navodi da je i veliki protok vremena od početka Vasiljkovićeve priče učinio svoje. „Informacije vezane uz rat nisu više u žarištu zanimanja javnosti, jer je Hrvatska napravila nekoliko koraka naprijed i taj resentiman koji se opravdano osjeća prema onima koji su bili agresori u Hrvatskoj kao da više nije u središtu pozornosti. To može biti dobar pokazatelj da se Hrvatska izvukla iz te zarobljenosti svojom tegobnom prošlošću.“

Kao treći razlog Maldini navodi da su u cijelom postupku stvari vrlo jasne. „Evidentno je da je on napravio cijeli niz ratnih zločina i sasvim je izvjesno da će se dokazati njegova krivnja. Nema toga tko bi ga u Hrvatskoj smatrao ičim drugim, osim ratnim zločincem. Kod njegovih žrtava suđenje može izazvati osjećaj da se vrši pravda, iako je pravda poprilično zakasnila.“

Ni Haag više nije tema...

Čini se da je ovim slučajem samo nastavljen trend nezainteresiranosti za suđenja za ratne zločine koji se osjeti i u slučaju Haaškog suda. „Hrvatska javnost je jako slabo informirana o tome što se na tom sudu događa. O postupcima koji sada traju, primjerice protiv Hadžića, jedva da ima izvještaja“, tvrdi šefica Documente i kao svijetlu točku na medijskoj sceni navodi agenciju Sensa koja svakodnevno prati rad tribunala i objavljuje tjedne biltene. „Ali hrvatske televizije ne otkupljuju te izvještaje pa javnost ne može ni jednom tjedno vidjeti što se zbiva u Haagu“, dodaje Teršelič koja dio odgovornosti za nastalu situaciju vidi i na odluci da se ključna suđenja odvijaju dosta daleko od bilo koje postjugoslavenske zemlje.

Komunikolog Maldini pak tvrdi da intenzitet interesa ovisi o kojem se suđenju konkretno radi. „Bez obzira na ideološka opredjeljenja i političke opcije, u javnosti je neupitno da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije. U tom smislu haški sud nije percipiran jednoznačno“, tvrdi profesor i dodaje da hrvatski građani Haaški sud doživljavaju kao politički sud koji briše razliku između agresora i žrtve.

Uz to, građanima nisu ista suđenja u kojima se sudi hrvatskim generalima, koji su u općoj percepciji smatrani braniteljima, u usporedbi sa suđenjima pripadnicima JNA za koje javnost podrazumijeva da moraju biti osuđeni. „Ne budu li osuđeni ili im budu dosuđene kazne manje od očekivane, to izaziva dodatno razočaranje građana. I kada su hrvatski branitelji bili osuđivani za neke krimene, to se isto doživljavalo emotivno, kao dodatno žrtvovanje onih koji su branili domovinu.“

Kako će se onda doživjeti ako hrvatski sud zaista pusti Vasiljkovića da se brani sa slobode? To bi, smatra profesor, zgrozilo javnost. „Zato što se zna da je on pripadnik tih paravojnih skupina i više su nego poznate žrtve njegovog djelovanja u okviru takozvane SAO Krajine. Višestruko je notoran pa bi puštanje da se brani sa slobode izazvalo veliko nezadovoljstvo. Pravni sam laik, ali sumnjam da bi se takvo nešto moglo dogoditi. No Hrvatska je ipak pravna država pa će se stvari događati neovisno o percepciji građana“, zaključuje Maldini.