Ni Njemačka tu nije izuzetak: ulaganjem u velike privatne banke i mjerama tzv. paketa za poticanje konjunkture država direktno utječe na tok tržišne utakmice. Ali to u zemlji ne izaziva veliko uzbuđenje - njemačka država je tradicionalno aktivna na tržištu. Odakle taj angažman?

Već i dosada je gotovo polovica njemačkih banaka bila u većinskom vlasništvu države, ali s financijskim injekcijama dosada velikim privatnim bankama poput Commerzbank, Hypo Real Estate Bank ili Postbank javni sektor faktički kontrolira većinu njemačkog financijskog poslovanja. Istovremeno je država angažirana i direktno u privredi: od željeznice do brojnih komunalnih opskrbljivača energijom, od Volkswagena do velikih brodogradilišta.

"Rajnski kapitalizam" - suradnja a ne konkurencija

Werner Abelshauser, ugledni njemački ekonomski historičar, naglašava da je to dio njemačke ekonomske tradicije: "Uz izuzetak vremena Trećeg rajha država u Njemačkoj nikada nije bila direktan poduzetnik, ali je uvijek bila vrlo prisutna kao moderator ekonomskih interesa. Osim toga je preuzimala odgovornost u onim dijelovima privrede gdje konkurencija nije bila svrhovita."

Takva organizacija države i društva dovela je nakon Drugog svjetskog rata do onoga što je širom svijeta postalo poznato kao "rajnski kapitalizam": "Rajnski kapitalizam znači način razmišljanja i djelovanja koji se jasno razlikuju od standardnog oblika kapitalizma recimo poput onoga u SAD-u. Osnovna karakteristika je da u prvom planu ne stoji princip konkurencije već princip suradnje. Taj kooperativan odnos postoji kako unutar pojedinih branši, tako i generalno u radnim odnosima na razini poduzeća. Zato se u Njemačkoj razvio oblik suodlučivanja radnika preko sindikata i radničkih savjeta."

Evropa prevagnula nad Amerikom

Drugi pojam koji je iz ove iste ekonomske filozofije proizašao je "Deutschland AG" - označavanje čitave Njemačke kao dioničarskog društva. Time se misli na veliku ulogu banki na tokove privređivanja: budući da su banke često vlasnice velikih paketa dionica firmi, one su zainteresirane za dugoročno uspješno poslovanje kompanija. To im s jedne strane donosi profit putem rasta vrijednosti dionica, a s druge osigurava vraćanje kredita.

Osim toga ovaj socijalni oblik kapitalizma bolje odgovara njemačkom i evropskom načinu proizvodnje: tu se razvijaju proizvodi visoke kvalitete, intenzivna se pažnja posvećuje kupcima, ugovori su često dugoročni. Tu je potreban strpljiv kapital, koji ne juri za što većim profitom u što kraće vrijeme, već djeluje na duge staze. Sadašnji razvoj u svijetu daje za pravo tom njemačkom modelu, naglašava Abelshauser: "Ne radi se o dilemi kapitalizam da ili ne, već o njegovom obliku. Posljednjih se godina američki oblik sve više širio i u Evropi, ali tu se nije dobro uklapao. Taj sukob različitih kultura je sada odučen u korist Njemačkog i evropskog modela", napominje ugledni njemački historičar ekonomskih odnosa Werner Abelshauser.