Kartel se smatra aranžmanom nekoliko proizvođača istoga proizvoda ili pak onih koji nude istu uslugu sa ciljem diktiranja cijena po volji. Obično služe onima, koji ih i sklapaju, tako što zahvaljujući njima cijene rastu, a istovremeno se količine dostupnosti robe ili usluge smanjuju. Ukratko - potrošači su na gubitku.

Profesor Daniel Zimmer direktor je Instituta za trgovinsko i privredno pravo Univerziteta u Bonnu, te uz to član Komisije za monople. On priča o kartelima, koje smatra pravom kugom. U Njemačkoj karteli nisu oduvijek bili zabranjeni, tek 1957. godine su, uprkos burnim protestima industrije, uvedeni kartelski zakoni. Poslije Prvog svjetskog rata sa ukupno 3.500 prijavljenih kartela, Njemačka je važila kao pravi raj za ovu vrstu dogovora.

To je bilo neophodno radi optimalnog snabdijevanja ljudi robama i uslugama po adekvatnim cijenama, jačajući konkurenciju i natjecanje, što onemogućuje bilo kome da za nešto traži neprikladno visoke cijene.

Proizvodi i usluge između 10-25 odsto skuplji

No zakonska regulativa nije spriječila preduzeća da i dalje dogovaraju cijene, iako je zabranjeno. Procjenjuje se da kompanije obično u svojim dogovorima povise cijene za oko deset procenata u odnosu na slobodnu konkurenciju. Studije s druge strane kažu da su štete za potrošače, koje nastaju na taj način, iznose i do 25 procenata.

Postavlja se pitanje da li su karteli uistinu isključivo štetni za tržište ili postoje izvjesne situacije u kojima mogu biti od koristi?

"U evropskom pravu postoji iznimka za zakon o kartelima, u slučaju kada se dogovor sklapa za povećanje tehnološkog ili privrednog napretka ili služi poboljšanju proizvodnje dobara ili snabdijevanja potrošača", kaže ekspert na tom području Zimmer.

Postoje li uistinu "dobri karteli"?

Stoga su zamislivi i "dobri karteli", dakle dogovori koji doprinose na primjer osiguranju snabdijevanja poljoprivrednim proizvodima. Preduslov je međutim da ušteda troškova, koja se dobije dogovorom, zaista dospije i do samih potrošača. Zimmer vidi dosta prednosti u toj vrsti kartela, mada ih zapravo i ne želi tako imenovati:

"Ukoliko kompanije u državi dogovore ugovorom aktivnost da na primjer zajednički kupe žitarice, pa kasnije prodaju i pri tome se jednako ponašaju na tržištu, onda to jeste nešto što podsjeća na rad klasičnih kartela. Ali da li je njihovo djelovanje zabranjeno ili spada u jednu od onih iznimki, može se tek vremenom ustanoviti."

Autor: Rolf Wenkel / Azra Avdagić

Odg. urednik: Belma Fazlagić-Šestić