Ne samo u Barceloni, nego su i u dalekoj Srbiji ovog vikenda vijorile katalonske zastave. Svi uredi Lige socijaldemokrata Vojvodine su u toj pokrajini kandidata za članstvo u EU izvjesile Estelada Blava, crveno-žutu prugastu zastavu sa bijelom zvijezdom u znak solidarnosti sa Katalonijom. Predsjednik stranke Nenad Čanak je čak i osobno otputovao u Barcelonu da vidi tijek spornog referenduma o neovisnosti. „Ovaj referendum će imati ozbiljne političke posljedice. Centralistička Španjolska više neće moći postojati tako centralistička kao što je danas."

I u hrvatskom gradu Rijeci lokalna stranka „Lista za rijeku" traži veću autonomiju. Hrvatski premijer i predsjednica morali su okončati svoju šutnju i konačno osuditi „brutalno nasilje" španjolske policije protiv građana Katalonije. Zemlja koja je na svom putu u neovisnost i sama bila upućena na solidarnost svijeta „nema pravo" okrenuti glavu od „sramotne intervencije Španjolske", rečeno je u priopćenju. 

Regija secesionizma

Da li zbog obzira na europskog partnera Španjolsku ili prije svega u Srbiji zbog vječite rasprave o neovisnosti Kosova: većina dužnosnika u zemljama nasljednicama raspadnute Jugoslavije su svjesno šutjeli o katalonskom referendumu za neovisnost. Pritom se baš u toj regiji obilježena ratovima u devedesetima prati spor oko Kataloniji sa pažnjom kao možda nigdje drugdje.

Pije svega se stariji Hrvati, Bosanci, Srbi i Slovenci kod ovog referenduma o neovisnosti Katalonije sjećaju i na referendume koji su početkom devedesetih nagovijestili krvavi raspad Jugoslavije. Samo nacionalni labirint Bosne i Hercegovine je još uvijek zarobljenik separatističkih težnji. Ali zahtjevi za većom autonomijom se čuju i u drugim regijama. Slično kao u Kataloniji su i u Hrvatskoj i u Srbiji gospodarski najsnažnije regije te koje traže veću financijsku autonomiju od njihovih središnjih vlada.

Strah od novih granica

„Ima li Istra pravo na neovisnost od Hrvatske" pita i hrvatski portal Index.hr. Ali iako razmjerno imućna Istra plaća znatno više poreznog novca u Zagreb nego što od središnje vlade prima potpora, težnju za odcjepljenjem demantiraju čak i političari stranke IDS koja se zalaže za decentralizaciju Hrvatske. Ima ljudi koji žele samostalnu Istru, kaže europski zastupnik Ivan Jakovčić za Indeks.hr, „ali to nikad nije bila naša politika. Mi doduše želimo visoki stupanj regionalne autonomije Istre, ali ne nezavisnu istarsku državu."

U Srbiji, Vojvodina je već 1945. dobila status „autonomne pokrajine" koja je još i proširena 1974. 1989. je autokrat Slobodan Milošević praktično ukinuo status autonomije i 2002. je službeno ta autonomija opet uvedena i promjenom ustava u Srbiji 2006. joj je dodijeljena još veća financijska autonomija. Ali o zahtjevima regionalnih političara kao što su Čanak povratku široke autonomije kakva je uvedena 1974. u Beogradu za sada ne žele ništa čuti.  

Odcjepljenje kao politička računica

Težnje albanskih nacionalista u područjima Makedonije i juga Srbije gdje oni žive da se sa Kosovom ujedine u „Veliku Albaniju" ne nailazi samo u Beogradu, nego i u međunarodnoj zajednici na granit: ona se prilikom povlačenja novih granica boji novih sukoba u regiji koja je označena etničkim sukobima.

Najupornije su prijetnje secesijom u Bosni i Hercegovini. Bosanski Hrvati koji su trenutno prisilno ujedinjeni sa muslimanskim Bošnjacima u jednu federalnu jedinicu zahtijevaju vlastiti entitet. Vođa bosanskih Srba, Milorad Dodik pak već godinama iz taktičkih razloga prijeti referendumom o odcjepljenju Republike Srpske – da bi onda ipak odustao od toga. Ali sve je to računica: poticanje etničkih napetosti se za bosansku političku kastu već u protekloj četvrti stoljeća pokazalo kao najbolji način ostati na vlasti. 

Iznevjerene nade

Separatističke centrifugalne sile u zemljama bivše Jugoslavije su prigušene i nedaćama u njihovoj beskonačnoj gospodarskoj transformaciji. Barem kada je riječ o gospodarstvu, samostalnost kojoj su težili ili koju su i bez želje dobili, do sad jedva da je donijela bolja vremena kakvima su se nadali. Samo se Slovenija može pohvaliti značajno većim blagostanjem nego što ga je imala u doba Jugoslavije. Čak i novopridošlicu u Europsku uniju, Hrvatsku muči visoka nezaposlenost mladih i novi egzodus gastarbajtera u daleki svijet.

Siromaštvo, nezaposlenost i iseljavanje obilježavaju stanje i u već umornoj čekaonici za ulazak u Europsku uniju. Tek prazna nada u bolja vremena već izjeda Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju u beskonačnom čekanju na ulazak u Uniju. A Bosna i Hercegovina koja sama sebe blokira, čak i status kandidata za pristup se čini udaljenim još svjetlosnim godinama.

Perspektive za budućnost izgledaju mračno i u europskom sirotištu, Kosovu. Dok u međuvremenu i Gruzijci, Moldavci i Ukrajinci mogu putovati bez vize u Europsku uniju, građani Kosova se i dalje moraju gurati pred konzulatima: neovisnost koja se 2008. glasno slavila i koju Beograd pokušava blokirati svim sredstvima, se za državnog novajliju do sad pokazala tek kao tmurni nastavak njenog beskonačnog poratnog doba.