„Susreti" sa Hitlerom sastoje se od dugačke liste knjiga, filmova i specijalnih televizijskih emisija. Samo su dva dugometražna kino dokumentarca. „Ko je bio Hitler" autora Hermann Pölking je treći.

1.    „Svi rođaci smatrali su ga vucibatinom koja je izbjegavala svaki dostojan posao."

2.    „Bio je mamin sin, a majku je obožavao."

3.    „Sve se vrtilo oko Adolfa. Kada je on nešto želio, onda bi to i dobivao i to uglavnom na štetu drugih.”

Ovo su izjave Hilterovih savremenika – prijatelja iz mladosti Augusta Kubizeka, porodičnog ljekara Jevreja u porodici Hitler, te sestre Paule Wolf.

U filmu nema glasa naratora, niti previše dodatnih informacija i eksperata. Dokumentarac Hermanna Pölkinga traje sedam i po sati, a premijeru je u imao u subotu na filmskom festivalu u Münchenu. Sadržaj čine uglavnom ispovijesti Hilterovih savremenika u vremenskom rasponu od njegovog rođenja u sjevernoaustrijskom Braunau na Innu 1889, do samoubistva u Berlinu 1945. Govore saradnici, neprijatelji, žrtve i posmatrači. Bezbroj je citata koje izgovara 125 sagovornica i sagovornika.

Ko je bio Hitler? Kaleidoskop odgovora u knjizi i u filmu

Dokumentarni film slijedi isti princip kao i knjiga, koju je Be-bra (Op.Red: izdavač) izdao 2016. Citati sačinjavaju 17 poglavlja, a svaki dio predstavlja jedan dio Hitlerovog života (a od 1933. i dio svjetske historije). Ta poglavlja istovremeno i rasvjetljavaju neke aspekte Hitlerove ličnosti (Hitlera kao ništarije, ideologa, ubice, ratnog zločinca i slično). Uz to dolazi tekst koji u knjizi dopunjava historijske činjenice o Hitleru. No, tekst u filmu teško da prati naraciju.

Dramaturgija se ne razvija na taj način. Film od gledaoca traži mnogo pažnje i koncentracije. Ono što u narativnoj formi prolazi glatko, u filmu djeluje dosta neobično. Onaj ko želi pogledati sedmoiposatni film, mora zaista imati namjeru da se jako koncentriše. Verzija filma prilagođena projekcijama kinu „skraćena“ je na otprilike tri sata.

Nepoznati snimci

Strpljenje gledaoca bit će nagrađeno nevjerovatnim izborom do sada neviđenih autentičnih snimaka. Hermann Pölking još od 1983. radi sa amaterskim filmovima iz perioda 1900-1955, te je stoga došao do obimnog fundusa. Tako mu je pošlo za rukom da sedam i po sati filma gotovo u potpunosti prekrije pokretnom slikom, izuzev nekoliko fotografija. Kao lektor od 1983, izdavač i autor knjiga o historiji tehnologije i svakodnevne kulture, Pölking je već bio posvećen velikim projektima: njegova serija „Njemci od 1981. do danas“, iz 2005, sačinjena je od dvanaest nastavaka i četiri ilustrovane knjige, u rasponu od carskog perioda do danas. Projekat „Ko je bio Hitler“, koji je započet 2014. godine, sastoji se upravo od takvog materijala.

Kako kaže Pölking, knjiga je trebala osigurati znanstvenu uvjerljivost. Za potrebe filma sprovedeno je opsežno arhivsko istraživanje. Analizirno je preko 120 arhiva u 14 zemalja; pregledano je oko 850 sati filmskog materijala. Pölking je pregledao više od 800 knjiga tražeći odgovarajuće citate, kojih u dužoj verziji filma ima oko 400.

Kolaži Führerovih fotografija

Pölking u filmu obično koristi privatne arhivske snimke kao tematske prikaze, odnosno vizualnu pozadinu za temu o kojoj je u citatima riječ. On to naziva paralelizmom slike i teksta. Slike uglavnom proizilaze iz citiranog teksta (sa vremenskom razlikom od najviše dvije godine), ali sa njima pravi tek asocijativnu vezu. Zbog ove tehnike u filmu ima nekih sjajnih, ali i spornih momenata. Na primjer, prizori nage žene kombinovani su sa citatima o Hitlerovom tijelu, što naprosto iritira posmatrača.

Pojavljuju se i scene poput ove: tri djevojčice se igraju, pišu svoje želje za Božić, ukrašavaju drvce, a onda se pojavljuju riječi jedne djevojčice: „Dragi vođo, sretan ti rođendan, želim ti sve najbolje. Ipak, mi uvijek moramo pisati eseje o tebi, a to će dugoročno utjecati na našu ljubav prema tebi. To je šteta, pa te molimo da našim učiteljima narediš da ponekad izaberu i druge teme. Sieg heil, tvoja Maddy D. Homburg“. Inače se prečesto prikazuju djeca, koja u u kombinaciji sa drugim prizorima tvore pomalo bolan, ali ipak uspješan kontrast. Na primjer, u jednoj sceni se dječaci igraju vojnika, uz citat Adolfa Hiltera u kojem tvrdi da Njemačka neće prekinuti mir. Početak rata se predstavlja uz prizor mladenaca koji se kanuom voze na Odri.

Svjesno kombinovanje slike i teksta

U filmu se prikazuju smrznuti u Rusiji, izgladnjeli u Varšavi, brda leševa u koncentracionim logorima, Jevreji koji u redovima čekaju da budu strijeljani. Još su gora zlodjela prikazana prije prizora svakodnevnice – porodične idile, djeca koja "pucaju" od zdravlja i koja se mirno igraju u dvorištu. Uz to i citat Prime Levija na putu u koncentracioni logor Aušvic:

„Svako se na svoj način rastavljao od života. Neki su se molili, a neki opijali. No, majke su pred prisilno putovanje noću kupale djecu. U zoru bi dječiji veš visio na bodljikavoj žici, koji je trebao osušiti vjetar. Bili su fokusirani na igračke i ostale stvari važne djeci. Ne bi ste li i vi učinili isto? Ako bi neko sutra ubio i vašu djecu, ne bi ste li ih i vi prije toga nahranili?"

Veliki lažljivac

Reditelj je gotovo izbjegavao da prikazuje Hitlera koji vrišti u nekim od brojnih sačuvanih govora. Inače, film je uglavnom bez tona – nijemi materijal se diskretno potpisuje, a suptilno se pojavljuje i muzika. Populističko razmetanje zanesenog govornika je u pozadini, pa najviše do izražaja dolazi ljudsko biće. Lični zaključak autora o Hilteru ne laska: „Hitler je bio veliki lažov, veoma nadareni glumac koji je beskrupulozno lagao. On je bio čovjek koji je imao sposobnost za samosugestiju iz koje je crpio snagu svoje volje. To je najopasnija mješavina koja postoji."