Kako mladi u Izraelu gladaju na strašnu prošlost, na holokaust, o tome Peter Philipp, stručnjak radija DW za Bliski Istok kaže:

„Za mlade u Izraelu je holocaust jedna činjenica koja ne igra glavnu ulogu u njihovom životu. U obdaništima i školama se o tome govori, obilaze se spomenici, danas su i mladi naravno održali minut ćutnje u 10 sati, kao i svi drugi i Izraelu, kada se zaustavio saobraćaj i sve za trenutak stalo, ali to nije u prvom planu njihovog života, nakon toga se vraćaju svakodnevici, tako i treba.“

Da li je u glavama mladih ljudi u Izraelu zlo koje se dogodilo uvriježeno kao zlo čovjeka nad čovjekom, da tako kažem neko uopšteno zlo, ili oni to zlo ipak dovode u usku vezu sa Nijemcima, sa bakama i djedovima današnje omladine u Njemačkoj?

"Stav mladih u Izraelu se po tom pitanju dosta izmijenio. Stvarne žrtve i preživjeli holokausta dugo nisu ni govorili o tome šta su preživjeli, a druga generacija nije pitala o tome, to nije spominjala jer nisu htjeli da čeprkaju po ranama koje još bole, nije se o tome otvoreno pričalo, znali su da roditelje to boli, da im je neugodno. Tek treća generacija,postavljaj pitanja o tome unuci su ti koji o tome pitaju i koji se otvoreno time bave i drugacije reaguju. Čak upravo medju unucima žrtava često srećemo neprijateljstvo prema Nijemcima jer on ne shvataju kako je tako nešto moglo da se dogodi. To se rjedje sreće kod direktnih žrtava, kod preživjelih. Kad se porede reakcije te tri generacije najjače neprijateljsko raspoloženje je kod treće generacije. Ima razlike i da li preživjeli dolaze iz Njemačke ili iz područja gdje su Nijemci došli kao okupatori. Onaj ko potiče iz Njemacke u pravilu ponovo je uspostavio kontakt za ovom zemljom. Ima naravno i onih Jevreja koji nisu uspjeli da prevazidju stare rane i nikad više ne žele da imaju veze ni sa čim sto je Njemačko.

Jevreji koji su živjeli recimo na prostorima na istoku Evrope ili u jugoistočnoj Evropi, na prostoru bivše Jugoslavije upoznali su Nijemce kao okupatore, kao dio vojne mašinerije a ne kao sugradjane. Tu je drugačiji odnos zrtava prema Nijemcima, nego u Njemačkoj gdje su se Jevreji prije 1933. osjećali kao punopravni članovi njemačkog društva."

Kako njemačka omladina izlazi na kraj sa takvom prošlošću i sa holokaustom?

"Nijemci su relativno suzdržani po tom pitanju. Sada je već nažalost široko rasprostranjen stav da je polako došlo vrijeme da se prestane pričati tako puno o tome. Naravno svake godine se održavaju manifestacije koje to tematiziraju, ali u tim organizacijama ima veoma malo mladih. To dokazuje da opada interesovanje mladih za taj dio istorije. To je neugodan dio istorije, starijima je bio još neugodniji, mladi se generalno površno bave politikom, pogotovo istorijom, i ono sto je neugodno mladi nastoje da izbjegnu, to je možda i ljudski i tu neće ništa izmijeniti ni ovakve manifestacije. Ali i odnosu Njemačke i Izraela postoji komunikacija omladine, organizvoana razmjena učenika i studenata i tu se stvaraju prijateljstva. Oni koji negativno reaguju nisu većina. Većina pokušava da izgradi mostove izmedju ove dvije zemlje. Odnosi izmedju Izraela i Njemačke ne počivaju na prošlosti, već na saradnji što nakon drugog svjetskog rata nije bilo za povjerovati.

Nasi slušaoci, gospodine Philip su Bosanci kojima je svježe sjećanje na rat u kom je takodjer bilo koncentracionih logora.

Šta možete poručiti našim slušaocima, šta im možete savjetovati – kako da se odnose prema najbližoj istoriji, kako zaboraviti, šta i kako dalje?

"Zaboraviti se naravno nikad ne može.Žrtva ne zaboravlja. Ni zločinci ne zaboravljaju, samo što oni to ne priznaju, počinioci eventualno potisnu takve dogadjaje, neće da ih se na to potsjeća, jer im je krivo što nisu uspjeli da okončaju svoja nedjela. Ali važno je da nove generacije, da mladi budu tako odgojeni da žive sa drugim narodima i da im se kaže šta su stariji pogriješili, to je teško jer upravo starije generacije moraju to da učine, oni moraju da priznaju svoje greške. To je teško i zato što su privredne teškoće u prvom planu i za mlade izazovi svakodnevice su zanimljiviji od intenzivne priče o prošlosti. Ali ako čovjek ne zna svoju prošlost i ako se njome ne bavi onda postoji opasnost da se i u budućnosti ponove stare greške. Tamo gdje se zataškava prošlost tu će se garantovano ponoviti iste istorijske greške,"

kaže stručnjak za bliski Istok radija DW, Peter Philip.