Ko bi trebao platiti sve veće troškove klimatskih šteta i prilagođavanja klimi? Godinama se države oko toga prepiru. Zbog porasta temperatura i porasta ekstremnih vremenskih neprilika, ova tema postaje sve važnija.

U tom kontekstu, nekoliko hiljada predstavnika vlade, istraživača i članova civilnog društva trenutno se sastaje u Bonnu u Njemačkoj do 13. juna. Oni raspravljaju o predlošcima pregovora za sljedeću Konferenciju o klimi koja se u novembru održava u Bakuu (Azerbajdžan).

Ovo su delikatna pitanja: Koje bi industrijalizirane zemlje trebale platiti? Koliko bi novca trebalo doći iz državnih blagajni, a koliko iz privatnih preduzeća? I kako zemlje mogu transparentno pokazati gdje ide novac?

"Pitanja su toliko složena i toliko je zemalja uključeno da dvije sedmice u novembru nisu dovoljne", kaže Petter Lyden, voditelj međunarodne klimatske politike u nevladinoj organizaciji Germanwatch. “Konferencija poput ove u Bonnu jako je važna za pripremu", dodaje on.

Rastući klimatski troškovi: od milijardi do biliona

Godine 2009. bogatije zemlje odlučile su izdvojiti 100 milijardi dolara (92 milijarde eura) godišnje do 2020. za pomoć zemljama u razvoju u ublažavanju i suočavanju s klimatskom krizom. Međutim, prema rezultatima provjere koju je uradio OECD taj je cilj prvi put ostvaren 2022. godine. 

100 milijardi američkih dolara godišnje dobra je vijest, kaže Melanie Robinson iz think tanka Svjetskog instituta za resurse (WRI) u priopćenju za javnost. Ipak "financiranje je daleko od dovoljnog da bi se opravdali sve veći učinci klimatskih promjena u sljedećih nekoliko godina."

U Pariškom sporazumu o klimi države su se složile postaviti novi financijski cilj prije 2025. godine. Sada raste pritisak da se financijske isplate povećaju.

Prema studiji WRI-a iz 2021. godine, financiranje klimatskih promjena mora se povećati na nevjerojatnih 5 triliona dolara godišnje do 2030. godine. Razlog: industrijalizirane zemlje nastavljaju sagorijevati ugljen, naftu i plin. A kako temperature zbog toga rastu, toplinski valovi i suše, poplave i šumski požari rastu, uništavajući sve više i više mjesta širom svijeta.

"To nije samo trošak, to je investicija", kaže Joe Thwaites, stručnjak za klimatsku politiku u američkoj neprofitnoj organizaciji NRDC. "Čak i ako ulaganje dosegne trilione dolara, uštedjet ćemo nekoliko puta veći iznos izbjegavanjem štete."

Ko bi trebao platiti klimatsku štetu?

Ostaje pitanje ko treba platiti troškove. Mnoge industrijalizirane zemlje koje su se obavezale na financijske ciljeve također pozivaju druge zemlje s velikim industrijama da odrade svoj dio posla. Zemlje s najvećim emisijama u svijetu, poput Kine i Saudijske Arabije, dosad su bile izuzete jer ih Ujedinjeni narodi ubrajaju u zemlje u razvoju. 

"Sada je vrijeme da se nešto poduzme. Potrebno nam je da više zemalja daju pošten doprinos", rekla je njemačka ministrica razvoja Svenja Schulze na jednoj konferenciji o klimi održanoj u Berlinu u aprilu. "Svi oni koji uzrokuju velike emisije, uključujući zaljevske države, uključujući Kinu, svi moramo učiniti više", poručila je ona.

Drugo važno pitanje je kako bi privatni novac mogao biti upotrijebljen za zaštitu klime. Thwaites kaže da države moraju prikupiti takva sredstva putem odgovarajućih poreza, propisa ili subvencija. Također, kaže on, vlade su te koje pregovaraju i provode novi financijski cilj, a ne privatni sektor.

"Iako svi dijelovi globalne ekonomije imaju ulogu u suočavanju s klimatskim izazovom, vlade se moraju smatrati odgovornima za svoje obaveze”, naglašava Thwaites.

Dogovor o pravilima transparentnosti

Jedan od izazova u provedbi financijskog cilja je transparentnost.

Bez preciznih pravila o tome kako izvještavati o različitim vrstama financiranja, tumačenja između zemalja donatora i zemalja primatelja često su nejasna. Drugim riječima, novac koji je bio namijenjen npr. nekom razvojnom projektu mogao bi se iskoristiti za smanjenje emisija ili prilagodbu klimatskim promjenama.

Ovaj nedostatak jasnoće također je otežao da se shvati koje su zemlje ispunile svoja financijska obećanja.

“Razvijene zemlje imaju puno prostora za predstavljanje svojih statistika o financiranju klimatskih promjena”, kaže Tom Evans, viši savjetnik za politiku u think tanku za klimu E3G. "To je dovelo do velikog nepovjerenja i skepticizma o tome hoće li se ciljevi doista postići", kaže on.

Novi okvir o pružanju transparentnosti trebao bi biti dogovoren na godišnjoj Konferenciji o klimi krajem godine. U budućnosti bi zemlje trebale koristiti jedinstvene smjernice za izvještavanje kako bi pokazale kako doprinose borbi protiv klimatskih promjena - i također s kojim financijskim sredstvima. 

Pripremna konferencija u Bonnu otvara put za COP 29 u Bakuu

Šefovi država i vlada ponovno će putovati na Konferenciju i klimi u Baku kako bi pronašli politički dogovor. Na pripremnoj konferenciji, koja se održava u Bonnu svakih šest mjeseci prije summita, pregovarači zemalja sastaju se unaprijed kako bi razgovarali o tehničkim detaljima.

Während die Bonner Vorbereitungskonferenz wichtige Grundlagenarbeit leistet, müssen hochrangige Politiker die endgültigen Entscheidungen zu umstrittenen Themen treffen. In Aserbaidschan werden sie dann beschließen, was mit den in Bonn vorgelegten Bausteinen geschehen soll.

"Ovi tehnički aspekti ključ su dobrog sporazuma", kaže Evans. "Izazov u Bonnu je uvijek u tome da se sazna koliko se možemo približiti konačnom sporazumu, a da on ne postane obavezujući", kaže Evans.

Dok pripremna konferencija u Bonnu predstavlja važan temelj, visoki političari moraju donijeti konačne odluke o kontroverznim pitanjima. U Azerbajdžanu će oni odlučiti što će učiniti s temeljima koji su im postavljeni u Bonnu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu